Vratila sam se s mora i moram priznati da se nakon tri tjedna tamo osjećam strgano.

U jednu ruku fizički od trinaest satnog puta autobusom i psihički zbog nekih ljudi s kojima sam provela ljeto. U drugu ruku osjećam se lijepo zbog drugih ljudi s kojima sam provela neko vrijeme ili svo vrijeme mog godišnjeg odmora.

Vrijeme je uglavnom bilo vruće i sunčano, s blagim puhanjem vjetrića i samo na kraju je bilo začinjeno burom i sve hladnijim morem.

Otok je još uvijek predivan, ali ovoga puta nisam puno šalabajzala okolo. To ni nije pretjerano po volji jer bi mi pasao odlazak na neka mjesta, ali to nije bilo moguće zbog jedne ljubomorne i posesivne osobe i zbog moje lijenosti i nesigurnosti da poduzmem nešto po tom pitanju.

No, ne vjerujem da ću se puno žaliti. Ipak nije moglo biti toliko loše, barem ne tamo, barem ne dok je on sa mnom.

Jednino što si dajem malo, barem dok je on još tamo da žalim što neke stvari nisam uredila da budu drugačije, ako zbog ničega onda radi toga da drugi put imam zapamćeno iskustvo i da se borim za sebe i nas. Pasivnost nije dobra i sada kad znam neke stvari se namjeravam izboriti.

Njemu treba pomoći isto. Biti podrška. Može se to izgurati.

Sad sam u Zagrebu gotovo sama. Sestra mi je još u žarištu požara u Dubrovniku. Bdw to što se tamo događa je strašno. Nadam se da će požari konačno prestati. On je dole, što je genijalno da konačno vidi starce i sestru. Imam vremena za sebe, ali prvo moram doći k sebi, već sam zaboravila što znači biti solo doma. Dobro, solo s zecom. Što kuhati? Čime se sve zabaviti? Ideje samo padaju ko zrele kruške.

Jedva čekam da se vrati, ali želim i iskoristiti ovo vrijeme za stvari koje inače ne stignem.

Još nisam u fazi kad bi se družila s ljudima. S frendovima koje nisam vidjela neko vrijeme. Imam osjećaj da sam malčice pre umorna za to. Nemam koncentraciju ulaziti u izgubljeni tok, ali vjerujem da ću za koji dan biti spremna i da će mi pasati koja duža kava s pričama o svemu i svačemu.

Još uvijek nisam upalila televizor. Čak ni u struju. Ne fali mi još. Ne zanima me ništa što mi mogu reći. O grozotama čitam.

Pušenje se vratilo na moru, nakon tri tjedna nepušenja, opet sam na početku, ali se ne predajem. Ne mogu za uvijek pušiti. Tj. ne želim.

Ideja o povoljnom shopingu, moram po neke potkošulje i hlače, me još uvijek ne privlači pretjerano, tj. nedovoljno da odem do grada. Grad je raskopan, a i nemam želju oblačiti se i svlačiti. Čak i na posao dolazim bez šminke.

E da, koja glupost. Spakirala sam ogroman kofer. Ipak se radilo o tri tjedna. Šoseki, majčice... kao ići ću na kavice ko dama i tko zna možda odem van ili na izlet u Split, Korčulu, pa da izgledam lijepo, kad ono za cijelo vrijeme boravka nosila sam četiri majice, kratki šos i dvoje kratkih hlača i trenirku. J nema pranja veša jer nisam uspjela napuniti vešmašinu.

Mislim bilo vi lijepo da smo išli na kavicu ili na izlet, ali korisno je da samo smrdili ko otočani i da nas nije bilo briga što imamo na sebi.

Eto, što da vam kažem, rado bih se tamo vratila, ali što da radim kad ne mogu. Možda se jednog dana preselim. To bi bilo lijepo. Do tada teram gradsko prigradski život.