Uvijek se nadam da ako zapišem to što me muči da ću bolje razumjeti što mi je za činiti u vezi sa stanjem u kojem se nalazim, ali i da će drugi to vidjeti i razumjeti. Nikad nisam vidjela dokaze da je itko razumio što sam htjela reći, ali to nije razlog da se ne nadam poboljšanju.
Prvo bila sam bolesna. Za mene jako dugo vrijeme. Gotovo pet dana. Još se ne osjećam dovoljno da bi izašla na neku dulju cugu. Dim mi smeta, kašljem, umorna sam.
Trebala sam se naći s prijateljicom, tj. ona je trebala doći do mene, neka njena godišnjica je u pitanju. Moj je dragi jedva dočekao da imam obaveze naveče kako bi on mogao zbrisati s dečkima van bez da se osjeća krivim.
Spomenula sam mu da sam primijetila njegovu potrebu da zbriše van. Na to je on spremno rekao neka odgodim dogovor s frendicom i neka idem s njim, ali ne, nije uredu odbiti frendicu.
On je krenuo, ja sam ostala sama.
Ne bi bio problem biti sam, da zadnjih pet dana nisam većinu vremena bila sama.
On je ima ispite, obaveze. Kad bi došao doma, bio mi umoran pa bi spavao par sati. Pa bi onda gledali tv zajedno i onda bi on otišao do kompjutera, pa na spavanje. Preko nekoliko sati dnevno imala sam kao društvo jedino zeca, s kojim se nisam mogla družiti jer mi nije bilo dobro i jer me bilo strah da mu ne prenesem nešto.
Danas sam prvi put izašla van iz stana. Prvo sam morala otići do doktorice. Izlazak samo takav i drugi put jer smo otišli do dućana.
Ono što me razočaralo je da sam se veselila da bi danas mogli otići na kavu, ali su ga ujutro rano probudili da ide s dečkima obavit nešto, pa je kasnije trebao nešto napravit za tatu i na kraju je došao do mene poslije 3. Na kraju samo otišli to do dućana.
Žao mi je što nikako ne mogu dobiti te sitnice koje me vesele. K tome još i ovo vrijeme. Tmurno nebo, hladnoća, baš što mi treba da se pokrijem po glavi i poželim da nisam ovdje.
Razmišljala sam zašto većina postova ima tendenciju biti negativni. Zato što kad smo sretni imamo potrebu vrludati okolo i veseliti se. Eventualno imamo dovoljno strpljenja napisati koji red i to je to. Kad smo ovako „dobre“ volje, kao što sam ja sad, imamo potrebu izbaciti frustraciju i preokretati ju i tražiti rješenje na nju, tuđe mišljenje, potporu, naročito kad nemamo s nekim stvarnim razgovarati.
Znači danas se osjećam: debelo, tužno, ostavljeno, ružno, razočarano, živčano, nervozno, zajedljivo, teško, neshvaćeno, bezvezno.....
I to ne može sve biti samo zato jak curim.
Bdw, zna li netko gdje stara, oronula, bivša plesačica može za rekreaciju plesati suvremeni ples? Ne? Jbg, morala sam pitati.
Sve što si napisala, debela je istina. Neočivana razočarenja sustignu nas kao razbojnik u zasjedi i zasjene svu onu ljepotu odnosa koje smo do tad imali. Ali i to je život. Vrhunci i ponori, sunce i nevrijeme. razočarenje će nas pratiti, pa čak i dočekati na mjestima za koja smo "sigurni" da su netaknuta. Ali drži se, prihvati to što je, protresi svoj udušu i dostojanstvo idi dalje. želim ti puno veselih trenutaka jer ponekad i mi možemo iznenaditi život i uhvatiti ga na prepad.