Zub bez kojeg su mnogi dočekali kraj svojeg života. Na žalost, ili tko znam možda na sreću, imat ću šansu imati barem dva. Od toga jedan je gotovo skroz izbio, a drugi se bori za svoje mjesto već neko vrijeme i iako je uporan još nije...

Izgledam kao pretila žena, barem s jedne strane. Polako prelazi preko usana i na drugi obraz. U drugu ruku, isto me sprječava da unosim hranu u sebe, tako da ima šanse da bar nešto od linije povratim prije ljeta.
Sanjam hranu. Meso. Žvakanje i pritom ne mislim na žvakanje sebe, svog obraza. Prije neki biftek, teletinu pod pekom, bilo što.

Ali  ne, osuđena sam na čokolino i ostalo lino proizvode, a ako mi to dosadi mogu jesi fruteke i takve stvari, naravno s malom žlicom jer ne mogu usta otvoriti.

S dobre strane izgledam smiješno, pa mogu nasmijati ljude i samim dolaskom, smiješkom, pokušajem barem. Kad se smijem izgledam kao netko ko je preživio moždani udar.

I drogiram se nekim tabletama protiv boli. Poglupila sam od njih, nisam baš normalna, no dobro mi je, ne boli me baš. Smeta i to sve nešto, ali funkcioniram.

Jedva čekam da prestane. Vjerujem da nisam jedina. Bliži se trenutak kad ću postat očajna, cmoljava u kombinaciji sa živčanim, što se i obično događa kad sam gladna. Bojim se i da će ovo cukanje uha prerasti u nešto više. Ne želim ići doktoru. To znači ništa od bolovanja iako će me danas ranije pustiti doma jer me ne mogu gledati ovakvu.

Jebeš ga, čini mi se da sam mogla i bez njega. To je ZA SADA o umnjaku to.