Pomalo sam žalosna kad shvatim da me život pomalo odvlači od ljudi koji su mi dragi i s kojima mogu reći da dijelim mišljenje, želje i snove. S kojima sam se družila i nisam mogla zamisliti da će to ikada prestati.
Toga se uglavnom sjetim u trenucima kad vidim da se pretežno družim s ljudima koji mi ne pašu. Iako, moram priznati, da s obzirom da je vrijeme kišno i nikakvo da sam pesimističnija nego što bi trebala biti. Imam osjećaj da je to nešto kao kad bereš gljive: ako su sve jestive i samo je jedna otrovna, sve će postati otrovne.
Tako da priznajem da i između ljudi s kojima se sada družim ima kvalitetnih, dragih i meni sličnih, ali s obzirom da postoje čak par otrovnih nekako mi je stalno loše.
Znam da je na meni da nešto poduzmem, ali priznajem nisam od akcije, bar e zadnje vrijeme. Valjda starim. Postajem još osjetljivija nego ranije, ako je to ikako moguće. S tima da su mi oduzeli pravo da se branim šakama. Problem je u tome da kad me netko povrijedi prvo bi ga htjela istući, iz jednostavnog razloga jer mi mozak prestane konstruktivno raditi i čini mi se da je pravo rješenje zapravo ono krivo i jedino što vidim ispred sebe je mogućnost da onome koji me povrijedio vratim na makar jedan način.
Ne znam da li bi mi pomoglo da se netko drugi bori za mene, ono verbalno, nisam sigurna da li bih imala osjećaj da je dotičnoj osobi vraćeno. Iz jednostavnog razloga jer mislim da su neki ljudi rođeni s debljom kožom. Mislim da nemaju osjećaje, ili da su puno otporniji na nečija mišljenja. Uglavnom, imam osjećaj da drugi ljudi imaju veliku prednost nadamnom.
Ja ne znam skrivati osjećaje. Ljudi s kojim se ja susrećem su uglavnom sposobni sakriti osjećaje. Tako da kad oni mene povrijede lijepo vide učinak dok ja, čak i ako uspijem nekog povrijediti verbalno, to ne mogu vidjeti. To me naravno sekira.
Uglavnom zadnje vrijeme mi se događa loša stvar da imam, u prosjeku više loših stvari koje mi se događaju nego dobrih. Na žalost nemam neki učinkoviti ispušni ventil, a da bude još gore, stalno se osjećam umornom. I tako se sve vrti u krug i nikako da dođem na zelenu granu. Mislim da ću morati čekati proljeće.
Za sada je u glavom ono što me veseli moja ljubav i periodično neke svakodnevne stvari koje su često prolazne.
U nadi za bolje sutra.
Citam tvoj blog i pronalazim sebe u njemu (cinit ce se kao teski klisej, al tako je...). Cini mi se kao da ti po cijele dane hodas okolo i pokusavas udovoljiti drugima (obitelji, decku, sefu, kvazi prijateljima) vjerojatno iz straha od promjene i gubitka nekih, po meni, nezeljenih ljudi (ovdje ne mislim na obitelj). Cinis mi se kao jak lik (karakterno), no pazi da se ne izgubis u tudjim zeljama i zahtjevima jer onda nastupa pravi pravcati umor i tjeskoba. I sama si napisala da si cesto umorna u zadnje vrijeme - pa razmisli malo, od kud bi tocno trebala crpiti snagu kad si i sama svjesna da su oko tebe inertna bica (pocevsi od tvog decka - sorry ako sam krivo procijenila, al iz tvog pisanja samo to mogu zakljuciti) koja su vampiri i koja ti sisu svu mogucu energiju i volju. Ljude koje smatras prijateljima su ti obicno i prijatelji - ako u neke imalo sumnjas, onda i sama znas da je vrijeme da ih pustis i da odu iz tvog zivota jer te ti ljudi ne zasluzuju (ni tvoje vrijeme). Znam da je to tesko jer sam i sama tako morala pustiti neke ljude (koje i dan danas obozavam) jer su mii oduzimali previse energije i s kojima su se putevi toliko razisli da vise s njima nisam mogla podijeliti niti jednu misao. To je tuzno...nakon toliko godina prijateljstva, no i to se dogadja. Obitelj je nesto za sto se trebas boriti (ma kako nesavrsena bila) i za sto trebas imati snage...jer, ma kako to sad možda tebi blesavo zvucalo (od jedne mene koja imam stvarno skladnu obitelj (da, i mi se svadjamo, al nije li to normalno?)), mozda ti jednog dana zatreba kostana srz...pa tko zna?? Naravno, sad se salim, al mislim da si i sama svjesna toga da je to nesto oko cega se treba potruditi. Vrijeme je da usporis malo - da posvetis malo vremena sebi, da pronadjes sebe (sto te veseli, sto te rastuzuje, sto zelis, a sto ne) i onda da napravis jednu zivotnu cistku...jer ovako vise neces moci...bar ne jos dugo. U svakom slucaju, zelim ti srecu ma sto da ucinilia ili odlucila uciniti - jer cini se da ju zasluzujes.:D