Vratila sam se s godišnjeg. To mi je teško palo, no ipak, bila sam svjesna toga da sam se odmorila, da sam dovoljno svoja da krenem ponovo.

Što se dogodilo na znam. Već sam tjedan dana u Zagrebu. Još se nisam privikla na posao i to iz razloga što posla zapravo nema i više sjedim besposlena u uredu nego što uistinu radim. To mi, moram priznati teško pada jer ne znam što bi sa sobom. Osjećam da gubim volju za životom.

Totalno sam beskorisna. Nemam se potrebu družiti s ikim, iako bi mi to možda dobro došlo.

Prvih par dana sam bila spremna raditi sve kako bi si poboljšala uvjete življenja. Pospremala sam i sređivala svoj okoliš. Onda sam krenula na stvari koje me vesele. Nalazila nešto s čim se mogu igrati, zabaviti se. Sad više ne želim ništa. Čak sam prestala željeti biti u njegovom zagrljaju. Imam osjećaj da me ni to ne bi izvuklo iz osjećaja očaja koji me okružio.

Postajem blago bijesna, ali taj se osjećaj miješa s općom ravnodušnošću prema svemu.

Više ne želim čitati, bojati, gledati televiziju, spavati. S tim da to što mi se više i ne spava najteže pada. Inače, kad sve propadne odlazim spavati jer onda mogu sanjati nešto lijepo, nešto što želim, ali nas ne postoji ono što želim i ta opcija propada jer me muči to da sam prazna.

Trudim se taj osjećaj što više zatomiti i ne misliti o njemu. Pokušavam da utopiti u svakodnevnici. Sve radije odlazim na posao jer me to tjera da se razgovaram s ljudima, ali zato toliko i plačem za poslom što ga nema, jer ima previše rupa, previše vremena za razmišljanje.

Ne znam što mi je za činiti. Da li jedva čekam da on dođe iako ne znam da li on svojim dolaskom može to izliječiti, ili da se nadam da je ovo samo prolazna faza i da se nadam da neće doći dok se ne oporavim... Hvata me depresija i moram što prije izaći iz nje.