Jučer sam konačno, nakon više od 10 godina, izvukla poni bicikle. Svoj i sestrin.

Moj kaki boje, kao oker metalik i njen sivo – plavi metalik. Sve su me osjećaji preplavili kad sam ih vidjela.

Moj izgleda čitav i upotrebljiv, osim što mu moram zamijeniti stražnju gumu, špricnuti na bitne dijelove wd-om te poravnati blatobrane s crtom kotača i namjestiti sic i volan. Trebat će provjeriti kočnice i svijetlo, dinamo...Uglavnom mu treba stražnja guma. Istina, htjela bih ga i ofarbati, ali to nije nužno. U završnici bi trebao biti metalic T-com roze boje u kombinaciji s crnim sicom, crnom košarom, crnim gepek tregerom, i crnom crtom na blatobranu. Iako za blatobran nisam sigurna dal će crta biti crna na rozom blatobranu ili obrnuto. Za sada je blatobran bijeli s kaki crtom. J

Njen je već malo kompliciranija priča. Onaj famozni zglob u sredini ne sjeda na svoje mjesto. Trebat će ga nagovarati i mislim da ću taj posao prepustiti mom najjačem momku. Nakon toga treba nabaviti stražnju gumu, poravnati blatobrane, provjeriti svijetla, dinamo, kočnice... No njega ne bih farbala. Dobro mu stoji ta retro boja. Uz njega imam i origi pumpu u istoj boji. Jedino mi je žao da ne znam gdje su mi torbice s alatom. Znam da su se muvale po balkonu nakon što su poniji završili u podrumu. Tko zna možda ću se morat zaletit do Hrelića. I tako ću se morat zaletit po neki ofucani poni koji će biti igračka za odrasle i služit će za vožnju po moru, skakanje u more i sl.

Totalno sam uzbuđena. Nervozna sam jer na poslu nemam puno posla a doma imam toliko toga za napravit.

Dobro je to. On mi fali još uvijek i nadam se da će mi se uskoro vratiti zdrav i čitav.