Onaj trenutak kad se nemam snage boriti sa „zlim silama“ tj. svojim zlim mislima. Kad se sve zacrni.
Sve mi je bolje. Ne znam da li zbog toga što vrijeme liječi sve, ili jer će on skoro doći, ili mi se razina nečega u tijelu smanjila ili povećala i konačno daje mozgu dovoljno nečeg trećeg što mu dopušta normalan rad, ... Uglavnom bolje mi je. Čak i nakon dosta zanimljivog jučerašnjeg jutra u kojem je došlo do jednog neugodnog okršaja, koji me nikako nije ostavio ravnodušnom, dapače...

Čestitam si na jednoj maloj pobjedi nad samom sobom, gdje sam umjesto da dođem doma upalim komp i sve što mi se mota po glavi napišem, ostala sam sama, ne razmišljajući o ničemu,  na svježem zraku, na novom zagrebačkom kupalištu Bundek, zabavljajući se samo promatrajući čudne ljude oko mene, i razmišljajući pa zar sa za ovo govno od bare plaćala porez... i sve me prošlo, ne da sam zaboravila, nego sam pustila i nisam se uzrujavala zbog toga. Bar ne, ni blizu, onako kako to samo ja znam.

Dosta me uzdrmalo, fakat dosta, ali j... mi se za to.

Danas bi mogla otići na plivanje s kolegicom s posla. To bi bilo čisto ok. Nisam još bila na bazenu u Utrinama. Kvazi olimpijskom (jer mu fali par centimetara) Fascinantno, nisam znala da je tako teško izmjeriti 50 m.

Uglavnom, žao mi što se ponekad tako živciram. Moram poraditi na tome da mi se to što rjeđe događa, a na kraju da se uopće ne događa. (osim u posebnim prilikama).

Eto, za sad je to to.