Već sam mislila da sam prolupala, da je vrijeme za odlazak na pusti otok, no otkrila sam da nisam samo ja kriva. Postoji razumno objašnjenje za ovo kako doživljavam ove stvari koje mi se dešavaju.
Svi mi imamo granicu. Za sve što radimo ili doživljavamo. Čak niti najpozitivnije stvari ne možemo podnijeti beskonačno.
Eto što mi se dešava. Stalo ponavljam neke radnje. Uglavnom sređujem stvari koji netko drugi, uvjetno rečeno, zajebe. Npr. sitnica, netko u mojoj grupi nikad ne zatvori do kraja vrata od wc-a. Koja se nalaze na kraju hodnika i koja obavezno lupaju ako nisu zatvorena. Rezultat je da dnevno nekoliko puta odlazim tih 15-20 m do wc kako bi samo zatvorila vrata. Ništa strašno, ali čovjeka može dovesti do ludila ako se uzme u obzir da zbog jedne osobe danima, tjednima i mjesecima hoda i zatvara vrata za nekim.
Ta ista osoba, svaki put kad prolazi kod neka vrata lupa s istima. To se dnevno događa jedno 20 puta cca. Pa vi računajte koliko je to puta tjedno, mjesečno...
Koliko je teško baciti papir za brisanje ruku u koš za smeće? Nekim ljudima je očito jako teško.
Onda dođem kući. Svaki dan, barem jedanput treba vratiti laptop na mjesto. Kabl također. Oprati suđe nekoliko puta dnevno. Prati veš bar jednom tjedno. Saugati. Ići u dućan. Bacati smeće. Plaćati režije. Puniti benzin. Prati podove, kupaonicu. Pospremati krevet.
Sve se to konstantno ponavlja. Ne mogu se sjetiti niti jednog užitka koji za sobom ne nosi neko spremanje pripremu. Uzmimo samo jedan ručak. Otići u dućan po hranu. Pospremiti kuhinju. Napraviti ručak i oprati lonce. Postaviti za ručak. Zatim UŽITAK JEDENJA. Raskrčivanje od ručka. Pranje suđa. Da ne zaboravimo kad jedeš moraš i srat. Pa čišćenje kupaonice od toga.
Upala sam u razmišljanje o tom vrtlogu i dešava mi se da više ne mogu uživati jer stalno razmišljam kamo me to vodi. Naime uvijek poslije užitka dolazi posao. Grozno.
Želim da to prestane. Bilo bi mi milijun puta lakše kad ne bi trebala sve raditi sama.
Kako je divno kad ti netko servira ručak i pospremi nakon toga. Ma neću o tome ni razmišljati.
Idem raditi. Netko treba i to. Toliko o mojoj pozitivno fazi. Fakat kratko traju.
Nažalost - i ja imam lude faze od takvih stvari (ulazna vrata na poslu se sama otvaraju ako ih ne zaključaš) pa te kužim.. Ja si ne kuham jer bi kuhala samo za sebe - a već me toliko izmrcvarilo pospremanje moje sobe da sam ju ostavila- sad imam brdo razbacane garderobe oko sebe i TAK me boli...
Probaj malo promjeniti rutinu - stvai mjuzu koju voliš i probaj se malo zabaviti dok radiš te gluposti koje nitko NITKO živ ni normalan ne voli raditi... Sretno :)