Jutarnja kava. Svi šute. Svi su umorni.

Rad. Apsolutno prisilan, jer nikome se ne radi. Svi bi samo doma u krevet. Budni sanjaju o trenutku kada će uistinu sanjati.

Krivim vrijeme, naravno i PMS.

Naravno tu je i konstantno razmišljanje o godišnjem, uz vječno pitanje potrošiti ili nepotrošiti sav godišnji. Bojazan za slijedeću godinu. Malo je slobodnih dana. 21 dan se tako lako potroši. Naročito ako za kolektivni ode skoro pola godišnjeg (oko 9 dana). I šta. Pojedu mi 9 dana na obavezno spajanje i za ljeto će mi ostati 11 dana i to samo ako mi negdje neće trebati još koji dan za neke neplanirane stvari koje uvijek iskrsnu tokom godine.

Sad još nije tako strašno, imala sam starog godišnjeg, ali zato 2008. ne izgleda dobro. Ne ako uzmem tri tjedna za ljeto. No tako bi mi dobro došlo.

I tako ko Hamlet nikako da odlučim o sudbini svojoj. Šmrc.