On je tu i cini me sretnom, ponekad. U trenu oka se to promjeni u veliku tugu. On zna nestati. Zavuce se u svoj svijet i ne pusta nikoga unutra. Znam da bi zelio da je drugacije, ali ne zna kako to postici. Radje trazi savijet od nepoznatog psihijatra nego od mene, nije to problem problem je jer bjezi od mene, a zadnje vrijeme ne razgovara ni s psihicem. Ne razgovara s nikim. To se nezadovoljstva nakuplja u njemu i sve mu je losije. On za sebe zivi u sjenci svojih roditelja i roditelja svojih roditelja. Niti s njima ne moze razgovarati. Jako je zatvoren. Sve ga zdere. Zelio bi biti sretan, ali i tuzan istovremeno i to za sada uspijeva. Jedino sto i mene uvlaci u taj crno-bijeli svijet. Ja zelim sve. Ne postavljam si granice. Zelim. Ne znam sto su njegove zelje, ne zna ni on. Trudi se, znam to. Ne znam kako da mu pomognem. I meni treba pomoc, ali ne znam koga da upitam za nju. Ne znam tko bi mogao znati tu tajnu velike moci. Ne smijem se mijesati u njegovu obitelj, a znam da on znaju nesto, ni doktor, njegov psihic mi ne moze pomoci. Pitam se kako da dodjem do rijesenja. On bjezi od mene. Ne zeli razgovor koji ga moze odati. Boji se da ga ne bi zeljela da mi se povjeri, ali tako nece nikad biti sretan. Zivjeti u strahu ne donosi srecu. Volim ga i necu ga napustiti, cak ni kada mi je tesko. U nadi za otvorenijim odnosom, pozdravljam Eldorada.