Nemam osjecaj da imam pravo na ista.

Kako da to objasnim? Recimo dijeca imaju osjecaj da imaju pravo od roditelja dobivati hrani u krov nad glavom. Da imaju pravo na zagrljaj. (naravno postoje slucajevi gdje ovo ne odgovara istini, ali ne bih sad o tome).

Ja ne osjecam da imam pravo na neke stvari. Recimo ne osjecam pravo na masazu, ako te prije toga nisam izmasirala, ili nemam pravo na da me vozis negdje ako ti tamo ne trebas biti. Razumijes? Jos uvijek sve baziram na ja tebi pa ti meni. Isto vremeno to ne ocekujem od tebe i mislim da ti imas pravo na mnoge stvari iako sam ponekad ljuta sto ih trazis jer ja to ne mogu. To si mogao primjetiti i tada ti to nisam mogla objasniti jer sam to tek sad shvatila na nacin da to prenesem u rijeci.

Kako se izvuci iz toga?

Znam da bi ti pristao nesto napraviti, ali ne znam zbog cega. Jer bi to svakome napravio (a bi), da li bi ti smetalo da te pitam da nesto napravis, da li bi ti bilo to tesko, ali mi to ne bi rekao, nevjerojatno, ali nisam sigurna da li te poznajem dovoljno da te pogledam i da znam sto osjecas i mislis o stvarima koje se desavaju. Nikad se ne bi kladila da li sam u pravu. Imam neku ideju o tome kako se osjecas, ali nisam sigurna. Eto.

Nekada sam se osjecala jacom.