I što, uočila sam zanimljivu stvar. Kad smo počinjali, čitala sam stvari koje pišu i bile su mi vau, nadasve zanimljive, nove i uzbudljive. Sad nakon par godina i iskustva s njim koje imam, počela sam totalno drugačije čitati njegove tekstove. Da se razumijemo njego se pisanje nije nešto promijenilo, nisam se niti ja promijenila. Ono što se promijenilo je moj pogled na njega i što je najvažnije shvaćanje problema. Kad si mlad i zaljubljen, naročito bitno sad je ova mladost, koja zahtjeva dozu opasnog da bi bilo zanimljivo. Uglavnom ta veza s relativno opasnim tipom, što depresivci uglavnom i jesu, opasni, bila je zanimljiva. To je bilo nešto novo. Neistraženo. Ipak radilo se o tri godine mlađem tipu, koji je bez kruha u rukama, tvrdio da je umjetnik, koji još k tome ima blokadu. Zajeban od strane bivše djevojke, ranjiv. Zakuhuren u čahuru svojih osjećaja koje ne može pustiti van od straha da ne bude povrijeđen.... Da se razumijemo nikad ih nije pustio van. Iako smo gotovo 4 godine proveli skupa. Nije postao drugačiji. Nisam niti ja. Ja sam jednostavno morala, radi sebe, promijeniti čovjeka s kojim jesam. Napunila sam se tolikom negativnošću, da je to jednostavno bio kraj. No, to je bilo i očekivano. Mislim stvarno, koja normalna osoba može biti ljubomorna na osobe kojima je dijagnosticirana bipolarni poremećaj, a ne njima???? Mislim shvaćam, djelomično da bi mu bilo lakše kad bi njemu dijagnosticirali nešto što bi mu objasnilo što se osjeća tako krivo, ali eto nisu, barem nisu još. I koliko god se netko trudio oko njega, njegov hipohondrični mozak se time hranio i hranio depresiju, koja mu je očito osiguravala neku pažnju i razumijevanje koje inače nije dobivao, bar ne u dovoljnoj količini.

Nisam mu znala pomoći. I ja sam ga na kraju povrijedila, koliko se može povrijediti takvu osobu. Povrijedila sam mu ego. Netko mi je postao važniji od njega. Neki „starkelja“. Istina je da sam napravila sranje. Ne, nisam krivo izabrala tipa, tog kak ti „starkelju“. Krivo sam prekinula i krivo sam počela. Naravno da mogu osmislit obranu. Depresivac sigurno bi. Bio je vičan u tome. Jako. Mogu reći da sam do kraja naše veze mislila da sam možda zaljubljena u njega, da neću moći bez njega, da mi je bad kako da ga vratim doma kad živi kod mene već toliko dugo. Ali kako god ispalo drago mi je da je ispalo. Jer sve me strah razmišljati što bi bilo da me nije netko izvukao iz toga.

Ja sam po prirodi pozitivna osoba. Eksplozivna, ponekad bijesna, ali uglavnom pozitivna. Obožavam se smijati, ponašati kao dijete svako toliko, jer me veseli osjećati se svako toliko blentavo i jednostavno bezrazložno sretno. I znate šta? Sad se opet tako osjećam. Ustajem se odlazim na posao, ponekad se smijem, ponekad se ljutim. Ne volim se dizati ujutro, ali na kraju dana ipak nađem načina da postanem vesela. U one najgore dane, kad je vani ružno, kad imam pms i kad se osjećam debelo, barem doma kad se zaglimo, ja se smijem. Osjećam jednu smirenost i sreću što je on tu. Moj „starkelja“.

Dok je depresivac još na svojem terenu. Grize. Mrzi. Ne osjeća ništa lijepo. Jedino mi je drago da mene više ne uvlači u to.

Moja je mama konačno bez straha. Pitam se jednom kada ću imati djecu. Kad mi se kćer zaljubi u depresivnog umjetnika, kako ju izvući iz toga? Nadam se da neće biti na mene što se toga tiče.

Ljudi, veselite se. Nema boljeg lijeka od toga.