Dragi, citam te i uzivam u tvojim rijecima i mislima, u tebi.

Sagledavam koliko si kompleksna osoba. Trazim skrivene stvari, uzivam u otkricima. Volim kad pises. Jedino tada ti se podkradaju tajne koje nosis u sebi. Dises konacno. Znam da si ziv. Znam da sam u filmu. Vec sedam mjeseci igram jendu od glavnih sporednih uloga. Jos me nisu izbacili iz skripta. Ne zelim znati sto pise na stranicama koje slijede, uzivam u trenutku. Cak i kada se zalim da te nema. Jer da nisi tu ne bi mogao ni nestati. Cudno je to. Enivej. Znas sto je ljubomora i od kud dolazi do zelje za kontrolom? To je ono sto se javlja u covjeku kad je nesiguran u sebe. To mi se desava. Rijetko mi se to desava i nisam navikla igrati tu ulogu. Kazes da me volis, ne zelim ti ne vjerovati (imam prijatelja koji mrzi dvostruke negacicije, oprosti Boby ja ih volim), ali uz sav moj trud ipak dio mene nije uvjeren u to. Nema veze koliko se vidjamo i kako mi je kad si tu. Na zalost tu se radi o mojoj nesigurnosti kad nisi tu. To nije tvoj problem, barem ne izvorno, nego moj, ali svejedno te pogadja. Oprosti. Jednostavno mi se po glavi vrti pjesma More then words i to je kako se osjecam. Nisam ti rekla da te volim, ali kladim se da osjecas da te volim.