Kako bih spriječila da priču prepričavam sto puta, iako sam opako već blizu tom broju, odlučila sam zapisati što mi se jučer dogodilo. Naime, totalno sam pod dojmom i mislim da bi većina ljudi na taku stvar reagirali slično, ipak se to dešava rijetko, uistinu rijetko.

Jučer mi je bio prvi dan na poslu nakon devet dana bolovanja (točnije pet dana bolovanja plus dva vikenda, ali dobro). Krenula sam na vrijeme i inače ne trčim na tramvaje, naročito ako ne kasnim, ali ipak, potrčala sam na tramvaj, samo par metara....

I tako uletih na zadnja vrata i stanem. Do slijedeće stanice sam tražila gdje da sjednem. Naime, počelo mi se strahovito vrtjeti u glavi. I tako primijetih onu limenu kutiju kod srednjih vrata i tamo sam se prislonila (neki je striček tamo držao torbu pa nisam mogla sjesti). Moje stanje nije bilo bolje. Dapače sve me više bacalo u mrak. Krenula je akcija – pravilno diši. Počelo mi je biti zlo i to me natjeralo da razmislim da li da izađem iz tramvaja, ali kako sam znala da ni vani nemam gdje sjesti i da je neugodnih -5, nisam izašla.

Smiješno je to da se tramvajem trebam voziti manje od 10 min iliti 4 stanice. I tako sam na svojoj stanici izteturala iz tramvaja. Vjerujem da sam izgledala nadrogirano. Onda sam jedno minutu visila na ogradi od stanice, jer ni na ovoj stanici nemaš gdje sjesti. U ovom slučaju mi je pomoglo što je toliko hladno, jer vjerujem da me to vratilo među žive. Uglavnom nakon te ograde, stvari su ipak krenule na bolje. Istina je da sam teturala do prve klupe, ali svejedno mi je išlo na bolje.

Uglavnom zaključila sam da postoji više razloga zašto ne treba trčati na tramvaje.

Kiss