Hvala na podrsci, ne radi mi (OPET) komentar, pa tako ne mogu komentirati nazad. Ajde, bar mogu pisati postove.

Uglavnom, nadam se da neću zaboraviti wc papir, niti četkicu za zube... :)

Bliži se vrijeme odlaska u bolnicu. Nervoza se osjeća već par dana i čini se da raste. U želji da se bar malo smanji imam neke obaveze koje trebam što prije obaviti. Odlazak doktoru po uputnice koje mi trebaju, depilacija i lakiranje noktiju, pakiranje, par kava koje trebam obavit i naravno prije samog odlaska par sati mira s dragim. Imam tri dana. Danas mislim obaviti doktoricu i samo uređivanje plus pakiranje. Paničar kakav jesam moram se gotovo uvijek spakirati ranije. Tako si dajem mogućnost da se sjetim još nekih sitnica koje mi nisu pale na pamet i dobivam dovoljno vremena da ih nabavim. S obzirom da ne smijem nositi puno stvari, moram odabrati što nosim, a ne samo potrpati gro stvari. Moram odabrati jednu knjigu koju želim čitati ta dva dana. Moram napraviti vezicu za oko vrata tako da ploču mogu nositi svuda sa sobom. Kupila sam si i bilježnicu ako ću poželjeti nešto trajnije zapisati. S obzirom da ne znam kakve su mogućnosti za tuširanje nosim vlažen maramice. Uostalom sumnjam da ću se htjeti puno micati sa iglom u sebi i čak neko duže vrijeme nakon što ju izvade. To mi se čini ipak kao najgroznija stvar koja me čeka. Ipak ja se užasavam svoje ruke par sati nakon vađenja krvi, kamo li ne nakon ili za vrijeme nošenja tolike igle toliko dugo....fuj.

Uglavnom šutnja mine gine i to me malo plaši, jer nikad nisam šutjela, gotovo nikad. Možda na par minuta kad sam se na nekog naljutila pa sam bila u ignor fazi. Sve me frka kako ću obavljati svakodnevne poslove. Ljudi očekuju od drugih da govore. Ne mogu ući u gradski prijevoz jer ako moraš s nekim komunicirati u busu nije baš zgodno da mu na ploču napišeš: Idete li na slijedećoj dole? A ni vožnja automobilom mi se ne čini prelaganom... Ne znam najradije bi ostala doma, no vidjet ćemo kako će se situacija odvijati. Možda će mi biti lakše nego što zamišljam. Uvijek se trudim zamisliti najgore tako da me ništa ne može negativno iznenaditi.

Primijetila sam da mi se apetit pojačao od straha da ne budem gladna. A i više pričam (ako je to moguće) ili barem razmišljam o tome. Čak i je palo na pamet da se snimim kako govorim. Čisto ako operacija krene po zlu da se mogu čuti... Koji sam ja paničar. J No znam da me to više puta spasilo. Uvijek kad misli da će sve biti uredu nije. Većinu puta kad mislim da će biti strašno nije. Tako da možete zaključiti zašto se ne borim protiv svoga pesimizma. Volim se oprostiti s ljudima prije velikog puta. Lakše mi je tako. Mislim da ću i sad to učiniti. Mirnija mi je savjest.

Puse svima.

Ako se ponos ne osjeti u naslovu, onda znači da nisam dobro napisala naslov. Naime ponosna sam iako i malko uplašena sa značenjem istog.

Strah se javlja samo zato što nisam sigurna što će donijeti nova situacija. No, od straha se ne treba bježati i zapravo s ushićenjem iščekujem daljnji razvoj događaja.

Istina je da ga još čeka razgovor i krajnji rezultat prijemnog, ali s obzirom da znam koliko je pametan uopće ne sumnjam u njegov uspjeh. Jednako tako ne sumnjam da on može uspješno i završiti taj faks, jedino je pitanje da li će biti dovoljno uporan da to učini. Za njegovo dobro se nadam da će naći način. Mislim da su ljudi koji su završili faks samopouzdaniji, iako se inteligencija i dobrota i sve bitno za kvalitetan život ne dobivaju diplomom. Jednostavno smo mi ljudi sigurniji u sebe kad postignemo nešto. Diploma je na neki način dokaz da smo nešto napravili, postigli. Naravno tu ima i drugih dokaza. U moje omiljene spadaju (iako se ni približne ne vidim niti s takvim „diplomama“) dobar brak, što bi značilo da su se dvije dobre osobe našle kao partneri i uspijevaju zajedno pobijediti nesuglasice i poteškoće koje se po difoltu nalaze u našim životima, sretno dijete ili djeca, što znači da je netko stvorio potomke koji su istovremeno kvalitetne osobe i takve su radi dobrog odgoja, opće važan posao koji zadovoljava osobu koji ga radi, nebitno da li se tu radi o jako važnim poslovima uzmimo primjer doktor ili „manje“ važnim poslovima tipa čistačica, čisto nebitno, jedino mjerodavno je da se nekome pomaže bilo u poboljšanju kvalitete života, ili očuvanju života, važno je da osoba taj posao radi savjesno i da ga to veseli i da ga ispunjuje.

Radim na tome da shvatim onu unutarnje zadovoljstvo koje bi svaka osoba trebala posjedovati i drago mi je da i on to radi. Sretno dragi. J