Take love, multiply it by infinity and take it to the depths of forever.. and you still have only a glimpse of how I feel for you.

When you realise

You want to spend

The rest of your life with somebody,

You want the rest of your life

To start as soon as possible.

Da mi daju izbor, ne bih mogla odabrati kakva bih točno željela biti osoba.

Znam da bi uglavnom željela biti dobra, ali ne previše, jer mi se čini da se teoretski može biti predobar. Barem u današnje vrijeme. Predobri ljudi umiru ranije. Svi ih iskorištavaju i na kraju uvenu.

Ali opet, ne bih voljela da sam laktaroš. Da gazim sve koji mi se nađu na putu samo da bi meni bilo dobro. To nikad ne bih bila.

Sredina koja jesam je također grozna.  Ja sam aždaja.

Ne želim biti oštrokonđa. U to sam sigurna, ali ne mogu si pomoći. Jednostavno mi je prirodno da branim sebe ili moje ukoliko se radi o nekoj nepravdi. To dovodi i do full negativne strane da plašim ljude oko sebe, ili ih samo odbijam. Preglasna sam. Borim se. Kad me povrijede pokušavam to shvatiti i želim da oni to shvate, ali to ne radim na pravi način. Ponekad sam invalidna. Naročito s onima koji su mi najbliži. Ti me puno lakše dovedu do ruba (tako je sa svima, ali kod mene je to normalna situacija, problemi još od mladosti). Fakat sam invalidna. Ogrubila sam od svega. A opet ne dovoljno da me više ništa ne boli. Imam osjećaj da sam negativno drugačija od većine, barem ove koja me okružuje. Primjedbe da se previše smijem, kako se smijem, zašto se ne smijem više, zašto sve radim na neki način a ne na neki drugi, zašto me to dira a ne bi trebalo. Ne smiješ tako reagirati, to te ne smije smetati, to je bez veze, treba opraštati svima za sve, ali meni baš i ne. Stalno nešto sa mnom ne valja. Loša sam. Treba se prilagoditi. Posebno nije dobro. Smršavi. Trudi se više, nije bitno koliko imaš snage, spavanja, ne jedi toliko, sise su salo, loša si, trudi se pa ćemo ti priznati da si to što jesi, glupa si, prevesela si, preživa si. Tako da se cijeli život učim kako da budem drugačija. Zadnje vrijeme mi se čini da ću dobit čir na želucu zbog naprezanja da ostanem cool i kad nisam, da ne reagiram (bar na van), da bržim jezik za zubima i osmijeh na licu.

Možda mi jednostavno nije suđeno da budem mila. Možda sam buldožer i takva trebam ostati. Svaki se stroj može zamijeniti lako.

Živili.