Što želimo u životu? Biti sretni, imati toliko para da budemo zadovoljni (nekima treba više, nekima manje, ali svi želimo dovoljno novaca za nešto).

Često ne znamo kako to postići. Ponekad nismo sigurni što zapravo želimo. Jebeno je to. Kad si mlad (za starije ne znam, još) mišljenje zna varirati. Lako ti se nešto dogodi i ono u što si bio siguran u tren znaš izgubiti povjerenje. Mislim da kad narasteš, ostariš (nazovimo to kako god) jednostavno zažmiriš i pustiš da te prođe. Nemaš toliko energije ni volje da na svaku sitnicu reagiraš. To zaključujem iz vlastitog iskustva. Sve češće mi se ne da reagirati na stvari na koje sam prije reagirala i nisam si mogla pomoći. I sada imam takve situacije. Kad mi sve iznutra želi iskočiti van. Kad  bjesnim i mislim da ću doslovno eksplodirati. Imam dvojako mišljenje o tome. Sviđa mi se što još imam energije za takvo što i užas kad shvatim na što zapravo trošim tu energiju. Ono veselje koje me ponekad obuzme oko odlaska na more, izlet, poneku kavu, park to je energija na koju sam ponosna, ali dolazi rjeđe. Nekada su dolazile svaki dan, ponekad i više puta dnevno... Jbg, očito sve dobre stvari prolaze, ili ih samo ne znam zadržati. Možda samo atrofiramo s godinama, ali što više vježbamo (veselimo se) to duže traje. Hmm. Mislim da je tako. Ne treba se popustiti pesimizmu.

Njemu je loše danas. Ne treba piti. Naročito ako nemaš društvo. Ja sam spavala. Meni je poprilično dobro. Danas bi najradije na Jarun i slušala IGGI POPA. E da mi je čuti Candy uživo. Nisam razmišljala o tome ranije. Tak me danas puklo. Istina ne bi dala 350 kn, a ni 250 kn, mislim bi, ali nemam za to para. Imam neke važnije stvari. Jbg. Takva sam. Ali rado bih uhvatila zvukove koncerta s neke livade, gdje ne naplaćuju slušanje. Hmm. Tko zna možda se nađem negdje tamo.

Znak: Jarac

Podznak: Rak (od 15.05 do 17.35 sati)

Krasi vas strpljenje i upornost, promišljenost, ali i dobra intuicija. Do cilja stižete polako, ali sigurno, a za karijeru nikad nećete sve žrtvovati. Obitelj vam mnogo znači, a kad su u pitanju emocije i vlastiti principi, onda se nepokolebljivi i nespremni na kompromise.

Evo. To sam ja.

Na osnovi sličnosti sa Zodijačkim znakovima, Mjesec je kao vladar dodijeljen Raku, što znači da je u njegovom nasuprotnom znaku, Jarcu, u padu. Rak je znak topline, osjećajnosti i romantizma, koji također ima zaštitnički poriv pa će Mjesec pod njegovim okriljem moći razviti sve svoje osobine. Nasuprot tome, hladni i kontrolirani Jarac ograničit će Mjesečev upliv svojim strahom od pokazivanja osjećaja i materijalističkim interesima.
Mjesec utjelovljuje pasivni ženski princip - plodnost, vlagu, promjenjivost, podatnost, psihu, intuiciju, podsvijest, maštu, snove, nepostojanost. Pod njegovom je ingerencijom sve ono što je skriveno u unutrašnjosti bića i što je blisko animalnoj ljudskoj prirodi.
Negativni aspekti Mjeseca jačaju nestabilnost karaktera, nepostojanost i pasivnost, a s tim i podložnost svakojakim utjecajima. Osjećajni život prepun je stresova, a odnos s roditeljima složen, često i traumatičan. Neskladan položaj Mjeseca tjera na lutanje, izbjegavanje odgovornosti i sklonost svim vrstama opijata.

Ovo je on:

Znak: Jarac

Podznak: Ribe (od 9.55 do 10.55 sati)

Društveni ste i zabavni, imate mnogo prijatelja i uživate u timskom radu. Ponekad možete biti lijeni i pasivni, ponajviše kad ste emotivno nezadovoljni. Trebate inspiraciju, poticaj, neki dobar motiv. Emocije su vam istaknute, no s vremenom ćete ih naučiti dobro kontrolirati.

Onaj trenutak kad se nemam snage boriti sa „zlim silama“ tj. svojim zlim mislima. Kad se sve zacrni.
Sve mi je bolje. Ne znam da li zbog toga što vrijeme liječi sve, ili jer će on skoro doći, ili mi se razina nečega u tijelu smanjila ili povećala i konačno daje mozgu dovoljno nečeg trećeg što mu dopušta normalan rad, ... Uglavnom bolje mi je. Čak i nakon dosta zanimljivog jučerašnjeg jutra u kojem je došlo do jednog neugodnog okršaja, koji me nikako nije ostavio ravnodušnom, dapače...

Čestitam si na jednoj maloj pobjedi nad samom sobom, gdje sam umjesto da dođem doma upalim komp i sve što mi se mota po glavi napišem, ostala sam sama, ne razmišljajući o ničemu,  na svježem zraku, na novom zagrebačkom kupalištu Bundek, zabavljajući se samo promatrajući čudne ljude oko mene, i razmišljajući pa zar sa za ovo govno od bare plaćala porez... i sve me prošlo, ne da sam zaboravila, nego sam pustila i nisam se uzrujavala zbog toga. Bar ne, ni blizu, onako kako to samo ja znam.

Dosta me uzdrmalo, fakat dosta, ali j... mi se za to.

Danas bi mogla otići na plivanje s kolegicom s posla. To bi bilo čisto ok. Nisam još bila na bazenu u Utrinama. Kvazi olimpijskom (jer mu fali par centimetara) Fascinantno, nisam znala da je tako teško izmjeriti 50 m.

Uglavnom, žao mi što se ponekad tako živciram. Moram poraditi na tome da mi se to što rjeđe događa, a na kraju da se uopće ne događa. (osim u posebnim prilikama).

Eto, za sad je to to.

Bad 1

Sretne ljubavi ne postoje

...Postoje samo oni koji dovoljno varaju sami sebe da se uvjere da su sretni samo s tom osobom. Ja sam se uvjerila, ali čini mi se da me ponekad probija istina. Nisam mu najbitnija, to se samo tako kaže. Tako piše u pričama za malu djecu: „zauvijek zajedno“. Moš si mislit. Smo ako ih netko zabunom pokopa zajedno.

Ovu moju glupu i sjebanu glavicu nitko ne može slijediti, pa tako ni moj princ na konju ili konj na princu, ne znam više nisam sigurna. Ja mu kažem jedno on sluša, kažem mu drugo, on sluša. Objasnim mu kako ne želim da me sluša i on to ne shvati i treći mu put kažem nešto i on, opet, posluša. I što da kažem o njemu? Ništa. Očito predobro izdajem naredbe. Tako mi i treba. A što bih ja? Nekog ko bi meni govorio što da radim? Ma nemoj mi reći! Od kad se na ovom svijetu slušaju želje. Osim, valjda na narodnom radiju u sklopu emisije „želje i pozdravi“?

Što sada radim? Pijem gin s coca colom. Nema drugog alkohola, a da mi paše.

Bolje biti pijan nego star. Bar smo tako pjevali dok smo bili klinci. Čini se da ima neke istine u tome.

Znaš li što je najgore? Volim ga. Ali uistinu. Toliko da ga ponekad i mrzim. Do te mjere jak osjećaj. Toliko ponekad, mogu biti razočarana s njim da znam da ga obožavam, jer da je običan krelac ne bi ni okom trznula.

Prvi put nakon mora da mi se uopće ne spava. Ne želim spavati, bojim se da ću ga sanjati i da će me gurnuti u stranu. Lagala sam mu, ja na s ne želim odvajati u svojoj glavi.

On nije shvatio strahotu mojih riječi, nikad ih ne shvati i uvijek mu to oprostim. Bojim se prvog puta kad ću mu to zamjeriti. Kad se dovoljno zainatim da ih ispunim. Trenutak kad nas izdvojim u svojoj glavi on prestaje biti važan. U trenutak kad njim neću mjeriti vrijeme on više za mene neće postojati.

Vrijeme se mora mjeriti osobom koju volim. To je moje pravilo. Ne tražim da netko mjeri vrijeme sa mnom, ali ja znam što ja moram. Za sebe. Moram ga željeti, ili ga neću.

Možda me zato i smeta što je još uvijek dole. Moguće da sam ja kriva za to kako se osjećam, ali ne osjećam se i zbog toga loše. Ne želim se kažnjavati zbog svojih potreba, jer znam da i on ima svoje i da ih ja pokušavam ispuniti iako mi ponekad ne uspijeva.

Danas, da se ubijem bilo ni mi žao jer bi umrla u tolikom neznanju da znam da bi se vratila kao duh da si probam odgovoriti na neodgovorena pitanja. Ali toliko tužna koliko sam sad nisam bila već dugo. Znam da sam bila, već nekoliko puta, i to ne svaki put zbog ljubavi, ne ovakve....

Davno sam shvatila da me ljudi koji bi trebali ne vile koliko bi trebali, barem po mom shvaćanju. Npr. Moj dragi otac, nije da me ne voli, ali nije sposoban voljeti onoliko koliko bi trebao, jednostavno je faličan, on ne može...bilo je bolan proces shvaćanja...i sad je. Shvatila sam onda, budem i sad.

Koliko se god trudila, ja sam idealisti, živim u maštanjima, iako ih pljujem, iako ne vjerujem u njih, svejedno sam apsolutni ovisnik, i njega sam, vjerojatno, zamislila, on nije takav kakvim ga vidim. Vjerojatno nije nimalo loš, ali sam si ga ja zamislila drugačijim. Iako sam do sad shvatila da nije toliko jak kakvim sam si ga predstavljala. Što da radim kad si ponekad ipak predstavljam da je jači od mene, da me može spasiti od mene same. Da me može izvući iz govana. Shvatila sam da to moram sama. I da nisam dokazala niti da je slabiji. Naprotiv. Možda me samo pušta da sama smrdim sa mnom. Možda se samo drži podalje od prljavih poslova. Nisu svi kao ja. Samo što nisam dovoljno mudra da to shvatim, ne uistinu.

Kad danas vidim da si s njim, ja od tuge odmah ostarim......uzelo draga.....živote moj dva put sam umra za njom................da Oliver.......more...život...smrt. Tko su blizu.

Pišem, ali nikako da s izliječim. Da li ću to uopće uspjeti sama. Sama samcata, jer ne želim druge ljude oko sebe. Teško mi je s njima i klonim ih se. Iako, moram priznati, osjećam se bolje s njima, jer zaboravim na svoje probleme, ali pun mi je kurac zatomljivanje osjećaja. Želim izaći s njima van. Barem pred ogledalo. Moram znati na čemu sam.

Sad shvaćam drogeraše, sad bih se najradije s nečim nadrogirala i sanjala bez snova. Možete me osuditi, ali malo mi je dosta svega. Neću ništa napraviti, ali imam pravo željeti.

I tako ga neće biti još neko izvjesno vrijeme, a i boji se što će biti kad dođe, sklona sam bijegu. Ne bi mi bio prvi put. Želim kući, ali ne znam gdje je. To nije mjesto to je osjećaj i ja sam ga izgubila. Nisam pazila, okrenula sam se i ostala sam sama. Čak i kad nisam jesam SAMA. Zvala bih na posao da sam bolesna, ali mi se ne da ići doktoru. A o doktoru i grlu neću ni počinjati. Gubim i to i to na najbolniji način Missa solemnis.....Grozno. Brutalno. Šteta što ne vozim pijana, sad bih otišla negdje, ili šteta sto nemam „jebača“ da se barem razgovaram, neobavezno, o glupostima i tako nisam za nešto drugo, s obzirom na rusiju. Očajna sam. Oprosti mama, ne boj se nije tako strašno kako zvuči. Ipak nemam muda za tolike pizdarije. Jebeš sve.

Bad 2

Sjećanje na 10.1.

srijeda, 10. siječanj 2007

Samo što nisam dočekala rođendan

Danas je 10.01.2007. U iščekivanju sam rođendana. 21 je sat. Doma su mi sestra i zeko. Dečko je odlučio proslaviti upis firme u statistički zavod i zato nije tu. S Mijekom je.

Čak me pitao dal da se vrati jer bi pio, ali ne želi doći pijan, ali bi se rado opustio... Kad je završio s pitanjem, shvatila sam da pitanje zapravo nije kakvo se čini. Pitanje je bilo kombinacija: SMJEM LI VAN S FRENDOM, BEZ DA MI SEREŠ, IAKO TI DOLAZI ROĐENDAN? I: DA LI MOŽEŠ IZDRŽATI BEZ MENE NA DOČEKU...? 

Uglavnom. Osjećam se samo. Nasamareno. Glupo. Iz trenutka sve lošije. I inače mi teško pada rođendan, a sada bi samo htjela isključiti mobitel i nestati s lica zemlje. U ovom ga trenutku mrzim. Mrzim to što nema potrebu biti sa mnom. Čak me ljuti i to što mi nije dao da se naspavam kad sam došla doma. Ljuti me i što nisam uspjela jesti. I mrzim to što nisam u miru mogla popiti pivo. Najviše od svega mrzim da je sad s Mijekom i s njim slavi.

Sutra imam probu. Valjda ću biti s prijateljima. Danas sam potrošila 920,00 na cugu. Jos me čeka oko 200,00 kn za hranu. Ne veseli me više tulum.

Ne bi se čudila da se najviše samoubojstava događa u blizini rođendana.

Želim biti netko drugi. Želim mu se osvetiti. Jedino se pitam da li ću više raniti sebe ili njega. Također ne znam da li je dobro da vidi ovo što pišem ili da to zadržim za sebe.

On ima taktiku, ma kako me želiš isprovocirati, ne dam se. Na sve poruke ću odgovoriti sa ok, ili eventualno ću jedanput pitati i onda odustati. Zna kad ga provociram na razgovor i namjerno ga izbjegava. Ne znam da li ga o čini samo pametnim ili i govnom. Istina danas mi je sigurno govno. Jer jednostavno je, nemojte me stalno nešto ispitivati. Govno je jer me ostavio da se sama, bez cigareta, suočim sa brutalnom stvarnošću starenja. Ne mogu si dopustiti da se nađem s nekim, uostalom, nisam to ni planirala, možda mi i isplanirala da budem s nekim da mi nije rekao da ga nema negdje popodne, prije shopinga. Ima milijun razloga zašto se sad ljutim na njega. Ne znam samo kako ću si pomoći da se prestanem ljutiti. I tako mi je dovoljno teško.

Još jedna godina je iza mene. Ovo je moja nova godina. Deblja sam od prošle godine. Sa sobom gotovo jednako nezdovoljna kao i prošle godine. Mislim da bi trebala biti sama. Naučiti se biti sretna sama. Naučiti mrziti društvo. Ako to naučim do slijedeće godine, bit ću sretna što sam sama za rođendan.

Sutra radim cijeli dan, navečer imam probu i idem, valjda, na cugu sa svojima poslije, ili prije. Htjela sam mu naglasiti kako se zapravo nećemo vidjeti za moj rođendan porukom:

Sutra imam probu, pa ću na cugu sa svojima, tako da se eventualno vidimo navečer, ako ti bude pasalo.

On je odgovorio:

Ok. Dogovorit ćemo se sutra za detalje. Pusa, vtp.

Ja sam mu morala napisati Mtp. Naravno da je pitao što to znači. nisam mu odgovorila. Ne znam kako bi reagirao da sam mu napisala da to znači MRZIM TE PUNO.

Istina, nije toliko brutalno, bar ne za njega. Ja sam ta koju puno mrzim. Naročito sada.

Mislila sam da će mi pomoći ako ću pisati o tome, ako izbacim ovu gorčinu iz sebe, ali čini se da mi je sve gore. Kao da sam otvorila fucking pandorinu kutiju. Jebeno zlo izlazi iz moje glave. Samo bih uništavala nešto. Našu vezu, njega, sebe. Na kraju znam da ako išta uspijem uništiti to ću biti ja. Njemu se i tako ne može ništa dogoditi. Ti muški se prebrzo oporavljaju.

Ne znam zašto imam osjećaj da on bježi od mene, ne stalno, samo svako toliko. Nisam sigurna je li to uzrokovano vremenom, sa mnom ili njime. Gotovo da osjetim i prije nego što mi otkrije da ide. Najgore mi pada što se protiv toga ne mogu boriti. Ne dopušta mi. Postavi to kao defoltnu radnju. Nešto što je tu od oduvijek i ja nemam prava ni pitati išta o tome bez da kompromiram njegovu brižno čuvanu privatnost. Katkad mi se čini da neke stvari drži tako dobro zaključano u sebi da ni najbolji lopovi ne bi uspjeli provaliti. Ja sam s druge strane otvorena. Istina možda ne za nepismene, ali znam da sve što ga zanima samo pogleda i sve zna i to ne zato što je tako nadaren, nego jednostavno sam lako čitljiva ljudima koji mi se sviđaju. Dam im lozinku i zajebem se.

Bojim se gotovo svaki put kad mi kaže volim te. Gotovo svaki put. Ponekad mi legne tako dobro da ne povjerujem u mogućnost da to nije istina, da se nešto sumnjivo krije iza toga. No ima vremena kad čekam da mi pokaže o čemu se uistinu radi. Koliko god smo složni, koliko god ga volim i uživam u tome što me (vjerojatno) voli, nisam totalno sigurna u njega. I to zbog isključenja kojeg ne znam dal se samo bojim ili fakat postoji.

Ako ovo bude čitao, ili bolje rečeno KADA bude čitao biti će ljut, razočaran, u mene u nas. Jel da dragi? U nekom svom svijetu, ti nemaš potrebu razglabati o stvarima koje nisu aktualne, koje nisu sada, zato je vjerojatno dobra da ovo pišem upravo sada kada se osjećam najgore.

Sada je 22:11:53.

Razmišljala sam da li da opet palim kompjuter samo da napišem ovaj dodatak, očito je što sam odlučila.

Naime, relativno nedavno sam ti poslala još koju poruku, nakon koje si ti zabrinut i stalno pitaš što se događa. Ja ne znam kako da ti to objasnim. Napisala sam ti jedino objašnjenje koje mi je palo na pamet, a to je da imam svoje šizove. Nakon toga sam ti zabranila da me zoveš, jednostavno se ne mogu razgovarati s tobom. K tome od svih tih dopisivanja, nije mi ništa bolje. Sad i ako dođeš zna ću da si tu samo zato što ja imam šizove, a ne zato što ti želiš biti tu. Teško mi je shvatiti, tj. ne shvaćam kako to da ne želiš biti sa mnom u ove meni teške trenutke.

Očekuješ od mene, što je normalno i razumljivo, da sam uz tebe kad tebi to treba, ali nije ti normalno da si ti tu kad je meni to potrebno, ili samo nisi tu jer ti to želiš nego sam ja svojim porukama, šizovima i glupostima, gotovo te natjerala da budeš tu ili barem razmišljaš da budeš tu. Sad je 23:07:46.

Idem osušit kosu i spavat. Bez obzira koliko će tada biti sati. Još se ne zna da li ćeš doći. Znam da ti je bad doći s Mijekom, jer to znaći da nemaš auto tu, a naravno postoji i pitanje da li će te Mijo uopće dofurati tu.

Ne želim se nadati, a ni coprati.

Dobila sam poruku od tebe.

Samo da znaš, volim te. Pročitaj pjesmu, znaš da sam tu, i znaš da te volim. S tobom je drugačije nego s ikojom drugom, s tobom je to to. Volim te, i svijet je naš ljubavi.

Ne znam što napisati na to, pa ti neću odgovoriti. Nakon svega što sam napisala ovdje bilo bi mi nemoguće napisati Da, to je to. Sarkazam je duboko u mojim kostima, a tvoji postupci, ponekad ne pomažu izlječenju.

Ne mogu reći da te ne volim, jer volim te. Baš zato i jesam ponekad kritična. Naime, neke me tvoje akcije znaju tako povrijediti da se jedino kritikom mogu, bar malo, zaštiti. Znam da ti se ponekad čini da te samo kritiziram, ali to je zbog toga što ne znam dijeliti komplimente, ali znaj da imaš puno dobrih strana, kvaliteta i to u većini.

Po prvi puta za moj rođendan prognozirano je gotovo proljetno vrijeme, 15 stupnjeva. Ludilo. U subotu za tulum bit će 17, neću baš moći hladiti piće na balkonu kao što sam navikla. :) Bar nešto lijepo ove godine, iako i to će nam se vratiti. Ti i tako stalno imaš problema s vremenom. Pak sinusi, disanje, depresija, da ne nabrajam, ti znaš bolje, ali mene ovo vrijeme veseli. Znam da sunce sije i da je toplo. Eto. Nadam se da više neću paliti komp. Znači SRETAN MI ROĐENDAN kojih 40 min unaprijed. 23:20:04

Za sada kraj.

Vratila sam se s godišnjeg. To mi je teško palo, no ipak, bila sam svjesna toga da sam se odmorila, da sam dovoljno svoja da krenem ponovo.

Što se dogodilo na znam. Već sam tjedan dana u Zagrebu. Još se nisam privikla na posao i to iz razloga što posla zapravo nema i više sjedim besposlena u uredu nego što uistinu radim. To mi, moram priznati teško pada jer ne znam što bi sa sobom. Osjećam da gubim volju za životom.

Totalno sam beskorisna. Nemam se potrebu družiti s ikim, iako bi mi to možda dobro došlo.

Prvih par dana sam bila spremna raditi sve kako bi si poboljšala uvjete življenja. Pospremala sam i sređivala svoj okoliš. Onda sam krenula na stvari koje me vesele. Nalazila nešto s čim se mogu igrati, zabaviti se. Sad više ne želim ništa. Čak sam prestala željeti biti u njegovom zagrljaju. Imam osjećaj da me ni to ne bi izvuklo iz osjećaja očaja koji me okružio.

Postajem blago bijesna, ali taj se osjećaj miješa s općom ravnodušnošću prema svemu.

Više ne želim čitati, bojati, gledati televiziju, spavati. S tim da to što mi se više i ne spava najteže pada. Inače, kad sve propadne odlazim spavati jer onda mogu sanjati nešto lijepo, nešto što želim, ali nas ne postoji ono što želim i ta opcija propada jer me muči to da sam prazna.

Trudim se taj osjećaj što više zatomiti i ne misliti o njemu. Pokušavam da utopiti u svakodnevnici. Sve radije odlazim na posao jer me to tjera da se razgovaram s ljudima, ali zato toliko i plačem za poslom što ga nema, jer ima previše rupa, previše vremena za razmišljanje.

Ne znam što mi je za činiti. Da li jedva čekam da on dođe iako ne znam da li on svojim dolaskom može to izliječiti, ili da se nadam da je ovo samo prolazna faza i da se nadam da neće doći dok se ne oporavim... Hvata me depresija i moram što prije izaći iz nje.

Jučer sam konačno, nakon više od 10 godina, izvukla poni bicikle. Svoj i sestrin.

Moj kaki boje, kao oker metalik i njen sivo – plavi metalik. Sve su me osjećaji preplavili kad sam ih vidjela.

Moj izgleda čitav i upotrebljiv, osim što mu moram zamijeniti stražnju gumu, špricnuti na bitne dijelove wd-om te poravnati blatobrane s crtom kotača i namjestiti sic i volan. Trebat će provjeriti kočnice i svijetlo, dinamo...Uglavnom mu treba stražnja guma. Istina, htjela bih ga i ofarbati, ali to nije nužno. U završnici bi trebao biti metalic T-com roze boje u kombinaciji s crnim sicom, crnom košarom, crnim gepek tregerom, i crnom crtom na blatobranu. Iako za blatobran nisam sigurna dal će crta biti crna na rozom blatobranu ili obrnuto. Za sada je blatobran bijeli s kaki crtom. J

Njen je već malo kompliciranija priča. Onaj famozni zglob u sredini ne sjeda na svoje mjesto. Trebat će ga nagovarati i mislim da ću taj posao prepustiti mom najjačem momku. Nakon toga treba nabaviti stražnju gumu, poravnati blatobrane, provjeriti svijetla, dinamo, kočnice... No njega ne bih farbala. Dobro mu stoji ta retro boja. Uz njega imam i origi pumpu u istoj boji. Jedino mi je žao da ne znam gdje su mi torbice s alatom. Znam da su se muvale po balkonu nakon što su poniji završili u podrumu. Tko zna možda ću se morat zaletit do Hrelića. I tako ću se morat zaletit po neki ofucani poni koji će biti igračka za odrasle i služit će za vožnju po moru, skakanje u more i sl.

Totalno sam uzbuđena. Nervozna sam jer na poslu nemam puno posla a doma imam toliko toga za napravit.

Dobro je to. On mi fali još uvijek i nadam se da će mi se uskoro vratiti zdrav i čitav.

Vratila sam se s mora i moram priznati da se nakon tri tjedna tamo osjećam strgano.

U jednu ruku fizički od trinaest satnog puta autobusom i psihički zbog nekih ljudi s kojima sam provela ljeto. U drugu ruku osjećam se lijepo zbog drugih ljudi s kojima sam provela neko vrijeme ili svo vrijeme mog godišnjeg odmora.

Vrijeme je uglavnom bilo vruće i sunčano, s blagim puhanjem vjetrića i samo na kraju je bilo začinjeno burom i sve hladnijim morem.

Otok je još uvijek predivan, ali ovoga puta nisam puno šalabajzala okolo. To ni nije pretjerano po volji jer bi mi pasao odlazak na neka mjesta, ali to nije bilo moguće zbog jedne ljubomorne i posesivne osobe i zbog moje lijenosti i nesigurnosti da poduzmem nešto po tom pitanju.

No, ne vjerujem da ću se puno žaliti. Ipak nije moglo biti toliko loše, barem ne tamo, barem ne dok je on sa mnom.

Jednino što si dajem malo, barem dok je on još tamo da žalim što neke stvari nisam uredila da budu drugačije, ako zbog ničega onda radi toga da drugi put imam zapamćeno iskustvo i da se borim za sebe i nas. Pasivnost nije dobra i sada kad znam neke stvari se namjeravam izboriti.

Njemu treba pomoći isto. Biti podrška. Može se to izgurati.

Sad sam u Zagrebu gotovo sama. Sestra mi je još u žarištu požara u Dubrovniku. Bdw to što se tamo događa je strašno. Nadam se da će požari konačno prestati. On je dole, što je genijalno da konačno vidi starce i sestru. Imam vremena za sebe, ali prvo moram doći k sebi, već sam zaboravila što znači biti solo doma. Dobro, solo s zecom. Što kuhati? Čime se sve zabaviti? Ideje samo padaju ko zrele kruške.

Jedva čekam da se vrati, ali želim i iskoristiti ovo vrijeme za stvari koje inače ne stignem.

Još nisam u fazi kad bi se družila s ljudima. S frendovima koje nisam vidjela neko vrijeme. Imam osjećaj da sam malčice pre umorna za to. Nemam koncentraciju ulaziti u izgubljeni tok, ali vjerujem da ću za koji dan biti spremna i da će mi pasati koja duža kava s pričama o svemu i svačemu.

Još uvijek nisam upalila televizor. Čak ni u struju. Ne fali mi još. Ne zanima me ništa što mi mogu reći. O grozotama čitam.

Pušenje se vratilo na moru, nakon tri tjedna nepušenja, opet sam na početku, ali se ne predajem. Ne mogu za uvijek pušiti. Tj. ne želim.

Ideja o povoljnom shopingu, moram po neke potkošulje i hlače, me još uvijek ne privlači pretjerano, tj. nedovoljno da odem do grada. Grad je raskopan, a i nemam želju oblačiti se i svlačiti. Čak i na posao dolazim bez šminke.

E da, koja glupost. Spakirala sam ogroman kofer. Ipak se radilo o tri tjedna. Šoseki, majčice... kao ići ću na kavice ko dama i tko zna možda odem van ili na izlet u Split, Korčulu, pa da izgledam lijepo, kad ono za cijelo vrijeme boravka nosila sam četiri majice, kratki šos i dvoje kratkih hlača i trenirku. J nema pranja veša jer nisam uspjela napuniti vešmašinu.

Mislim bilo vi lijepo da smo išli na kavicu ili na izlet, ali korisno je da samo smrdili ko otočani i da nas nije bilo briga što imamo na sebi.

Eto, što da vam kažem, rado bih se tamo vratila, ali što da radim kad ne mogu. Možda se jednog dana preselim. To bi bilo lijepo. Do tada teram gradsko prigradski život.