Već sam mislila da sam prolupala, da je vrijeme za odlazak na pusti otok, no otkrila sam da nisam samo ja kriva. Postoji razumno objašnjenje za ovo kako doživljavam ove stvari koje mi se dešavaju.

Svi mi imamo granicu. Za sve što radimo ili doživljavamo. Čak niti najpozitivnije stvari ne možemo podnijeti beskonačno.

Eto što mi se dešava. Stalo ponavljam neke radnje. Uglavnom sređujem stvari koji netko drugi, uvjetno rečeno, zajebe. Npr. sitnica, netko u mojoj grupi nikad ne zatvori do kraja vrata od wc-a. Koja se nalaze na kraju hodnika i koja obavezno lupaju ako nisu zatvorena. Rezultat je da dnevno nekoliko puta odlazim tih 15-20 m do wc kako bi samo zatvorila vrata. Ništa strašno, ali čovjeka može dovesti do ludila ako se uzme u obzir da zbog jedne osobe danima, tjednima i mjesecima hoda i zatvara vrata za nekim.

Ta ista osoba, svaki put kad prolazi kod neka vrata lupa s istima. To se dnevno događa jedno 20 puta cca. Pa vi računajte koliko je to puta tjedno, mjesečno...

Koliko je teško baciti papir za brisanje ruku u koš za smeće? Nekim ljudima je očito jako teško.

Onda dođem kući. Svaki dan, barem jedanput treba vratiti laptop na mjesto. Kabl također. Oprati suđe nekoliko puta dnevno. Prati veš bar jednom tjedno. Saugati. Ići u dućan. Bacati smeće. Plaćati režije. Puniti benzin. Prati podove, kupaonicu. Pospremati krevet.

Sve se to konstantno ponavlja. Ne mogu se sjetiti niti jednog užitka koji za sobom ne nosi neko spremanje pripremu. Uzmimo samo jedan ručak. Otići u dućan po hranu. Pospremiti kuhinju. Napraviti ručak i oprati lonce. Postaviti za ručak. Zatim UŽITAK JEDENJA. Raskrčivanje od ručka. Pranje suđa. Da ne zaboravimo kad jedeš moraš i srat. Pa čišćenje kupaonice od toga.

Upala sam u razmišljanje o tom vrtlogu i dešava mi se da više ne mogu uživati jer stalno razmišljam kamo me to vodi. Naime uvijek poslije užitka dolazi posao. Grozno.

Želim da to prestane. Bilo bi mi milijun puta lakše kad ne bi trebala sve raditi sama.

Kako je divno kad ti netko servira ručak i pospremi nakon toga. Ma neću o tome ni razmišljati.

Idem raditi. Netko treba i to. Toliko o mojoj pozitivno fazi. Fakat kratko traju.

A jebeš ga, baš sam htjela pisati o svom „novom“ autu, al se osjećam predebelo da sad ne bi o tome pisala. Svaki dam sam sve deblja. Celulit te napada mahnitom brzinom. Ak se skoro ne probudim iz ove faze, probudit ću se jednog dana i kasno shvatiti da se više ne mogu dići iz kreveta. Da ne govorim kako se teško krećem. Spava mi se gotovo stalno i samo na trenutke dobijem potrebu za nekim kretanjem. Onda sjednem i čekam da me prođe.

Ajde, nije tak strašno. Ali takav mi je filling.
Prije dva tjedna sam se zadnji put kretala kad smo spašavali Trnoružicu iz jednog zamka u Glogovnici. Kao rezultat toga sam imala muskulfiber četiri dana.

Stalno se imam potrebu oblačiti u vrečaste stvari, u majice ili haljine s visokim strukom, ali na žalost takvo što se ne može naći u mom ormaru. Tako da bez ponosa i veselja, svakodnevno pokazujem svoju škembicu, guzičićicu, brdrica i pizdim totalno. A što da radim? Odem u shoping? Jea i nagrađujem svoje ponašanje. Mo'š si mislit.

Uglavnom da, imam novi auto. Za mene je novi. Kako ide priča? Komplicirano, no da vidimo da li to mogu objasniti.

Imam već dosta godine, također već nešto godina imam vozačku, no nemam para da si kupim auto. Jedan me dan mama razveselila s viješću da će oni kupiti auto, pa bi ona meni dala svoj renault europu i da li ga želim. Gle, reko svaki mi je auto dobar, a kamo li ne neki francuz. Tako je mama bila sretna i ja sam bila sretna. No, našu tadašnju sreću prekinuo je moj tata s jednom lošom i jednom savršenom viješću. Naime, on je odlučio meni za moj rođendan (koji je bdw bio par mjeseci ispred) pokloniti jednog xm-a. Mojoj sreći nije bilo kraja. I sad dolazimo da negativne strane koju spominjem, trebalo je mami i njenom I. reći „hvala, ali ne hvala.“ Bio mi je bad jer su mi izišli u susret, popravili auto da slučajno ne bi imao mane i sve nešto, ali ja nisam mogla reći ne jednom xm-u. Uglavnom dva tjedna poslije postala sam ponosni vlasnik smrečno zelenog xm- a druge sreije, 2,0 motor, kožni sicevi. Što reči nego Brm, brm. J

Ukratko, nisam bila na probi zbora već pola godine. Malko sam si poderala tek operirane glasnice na Missi solemnis. Neinteligentno, znam, ali nije bilo druge. Ne mogu ići protiv sebe.

No, sad sam se kao oporavila i krećem na probe. Jučer, nedjelja, malo me boli grlo (tako mi i treba kad pušim-povremeno). Uzimam strepsils i ok. Klonim se cigareta i crnog vina. Večer istog dana malo kašljucam. Više iritantno nego išta drugo. Nema iskašljavanja. Praskozorje prije 5 ujutro, budi me bol u grlu. Još spavajući trpam strepsils u usta i nastavljam spavati. Ako se to može tako nazvati. Naime okrećem se i boli me grlo. Budim se svakih par minuta. I tako u 5 se ustajem i idem raditi čaj s medom. Popih čaj i padam u nesvijest do 6:15. Ustajem odlazim na posao. Nemam nikakvu namjeru govoriti. Gutanje pa čak i ne gutanje je BOL. Ne samo grla, već se spustilo niže i kreće put ka bronhijama. U užasu shvaćam da ništa od moje današnje probe. Javlja se pitanje? Alergija na probe? Peh? Neka treća sila. Uglavnom odlazim do doktorice, zlu ne trebalo, bolje doktorica nego bronhitis, no kaže doktorka da sam zdrava. Istina potroših 120 kn u apoteci na sirup, tabletice šumeće i sl.

Redovito pijem čaj. Izbjegavam prehladno i prevruće i nadam se skorom odlasku na probu, koji, čini se i neće biti tako skoro. What to do, what to asy? Fuck yea.

 Ljubav odnosi bujica tekućih računa

Nije da je tako, ali sigurna sam da se nikad neću udati, ni imat djecu pod ovakvim uvjetima. Što reći, kad se radi samo o meni ili samo o meni i njemu nije bad ako se jednom mora reći STOP štednja, nema se više para, ali da mi je dijete tu? Kako bi njemu objasnila da, jbg nema ničeg. Nema se. Nema obleke. Nema pelena. Nema i točka.

Nije da već nemam dignut kredit. Čak nemam niti lošu plaču, ali režije rastu, hrana raste, benzin da i ne spominjem. Nema tog poticaja koji mi država može dati za dijete. I zato, iako ima i drugih razloga, neću imati djecu.

Kolega daje otkaz. Kaže da više ne može ovako. Žao mi je iako mi je i drago zbog njega što odlazi. On je tu godinu dana više od mene. Žao mi je. Falit će mi. Ne želim razmišljati koliko ćemo biti u govnima kad ode. A bit ćemo jako u govnima. Zato mu je i bolje što ide. Previše toga je ovisilo o njemu. Svi ćemo mi jednom pobjeć odavde. Bar se nadam.

Jedva čekam godišnji. Nadam se da ću skinuti šlauf do tada. Ali i ako ga ne skinem jbg, ništa se neće dogoditi. Jedino ću morati kupiti poneku širu majicu i nove hlače. Samo nek počne lijepo vrijeme. Pozdrav za sada. Čeka me posao.