Jedva da sam stisnula send i skinula se s neta, moje je samovanje prekinuo simpaticni momak koji radi u hotelu. Inace je iz Dubrovnika i jedna od stvari koja ga smeta kog rodnog kraja je da tamo nitko ne prati muziku. Pricao mi je kako je pusti neku stvar svom prijatelju, neku s mtv-a, i ovaj ga je blijedo gledao, da sto je to... Poslije par tjedana kad se stvar pcela vrtiti na lokalnom radiu, prijatelj ga je pitao da li ima cd. A ja si mislim katastrofa, ne znam kako to moze prezivjeti. :)

Kako god, razveselio me. To je bila neka nova osoba s kojom sam mogla komunicirati. Uskoro, je pocelo nevrijeme. Dosta opako, iako trajalo je jedva 20 min.

Naravno da su me zaje... da avion, ipak, ne bu poletel, da nema veze sto se sve razbistrilo...

Katastrofa, nisam znala kaj bi sa sobom. Nervoza. Uzbudjenje.

Na kraju letili smo sa samo pola sata zakasnjenja.

I da, grlila sam se, cijelu noc. :)

Sjedim na 5 katu hotela Croatia u Cavtatu. Jedino na 5 katu i u razizemlju imamo pristup internetu.

Eto ovdje sam vec toliko dugo, da mi se cini da sam pustila korijenje, iako to nije bilo moguce zbog prevelikog muvinga i akcije. Bilo bi preblago reci da mi je dosta ovog mjesta i da mi uistinu treba odmor. Fali mi topli zagraljaj mog dragog. Fali mi moj mir kojeg ovdje nikad, uistinu, ne mogu postici. Cak ni sada, kada sam sama, nisam sama. Stalno netko prolazi. Uvijek se cuju neciji glasovi. Nadala sam se da ce biti dobro ako odem s dvije kolegice u Dubrovnik. Danas nam je naime zadnji dan ovdije i konacno nema posla, tako da imamo slobodno vrijeme do aviona koji je tek u 21 h. I tako otisle smo nas tri, brodom, do Dubrovnika. Prvo, umijesto da uzivam u zujanju motora, sumu mora i valovima koje radimo, do Dubrovnika nas je zabavljala skupina nekih stranih zena koje su svako toliko urlikale od smijeha i to na jako iritantan nacin.

Znam, meni je u ovakvom mojem stanju sve iritantno, ali ove bi svima isle na zivce. Kapetan brodica se stalno okretao da provjeri da li zadnji urlik, ipak, znacio da je koja ispala iz camca (tj. brodica).

Da ne spominjem da sam divno izpanirala potrositi neku odredjenu svotu novaca na opetovani shoping u ducanu koji mi je spasio zivot, ciji sam  prvi dio obavila u nedjelju kad smo u Dubrovnik otisli na kavu. Ponestalo mi je obleke, stjecajem okolnosti, sam ostala bez jednih hlaca... da ne duljim namjera mi je bila, za danas, obaviti jos jedan shoping. Kao sto se zna shoping lijeci zivce. Ostavila sam, drage mi, kolegice, neka idu dobiti suncanicu na zidine i uputila se u jedini ducan u Dubrovniku koji je odgovarao mojim potrebama.

Istina kupila sam tri majce i jaknicu, koja i nje bas nesto, ali pase sosu koji sam nosila. S obzirom da je jako puhalo u brodicu kad smo u pola jedan isle tamo, bojala sam se da ako odlucimo krenuti natrag tek u 18 h da se ne smrznem, a bila je jeftina (veliko proljetno snizenje) i pasent je s novim sosem, eto nisam mogla odoliti.

Pokupovala sam jos suvenircica. Kupovina suvenira treci dio, a time i zadnji.

Ocito je da nisam na plazi, s obzirom da sam jos na netu i na 5 katu, moje drage, kolegice jesu. Ona suncanica koju su dobile na zidinama jos nije proradila pa su naivno otisle po jos.

Ja znam samo da bi rado krenula u Zagreb. Gotovo da bi krenula pjeske.  Mozda i bi kad bi kad bih znala da bi dosla kuci prije nego ako se strpim jos koji sat. Nema jos puno do polaska, bar se tjesim. Na aerodrom krecemo u 19.30, znaci jos tri sata.

Nada je i prevelika da avion krene na vrijeme, i ako je tome tako tek u 21 h krece put Zagreba. Prema tome, najranije u zagrliti dragoga oko 22 h. 

Jel netko razumije ovaj Xclaim? Jel mi nekaj dobavamo s tim ili kaj?

Spominje se neko registriranje, ali ja sam npr. registrirana, ocito kad mi podvlaci neke rijeci, ali kaj ja dobavam od tog?

Jutarnja kava. Svi šute. Svi su umorni.

Rad. Apsolutno prisilan, jer nikome se ne radi. Svi bi samo doma u krevet. Budni sanjaju o trenutku kada će uistinu sanjati.

Krivim vrijeme, naravno i PMS.

Naravno tu je i konstantno razmišljanje o godišnjem, uz vječno pitanje potrošiti ili nepotrošiti sav godišnji. Bojazan za slijedeću godinu. Malo je slobodnih dana. 21 dan se tako lako potroši. Naročito ako za kolektivni ode skoro pola godišnjeg (oko 9 dana). I šta. Pojedu mi 9 dana na obavezno spajanje i za ljeto će mi ostati 11 dana i to samo ako mi negdje neće trebati još koji dan za neke neplanirane stvari koje uvijek iskrsnu tokom godine.

Sad još nije tako strašno, imala sam starog godišnjeg, ali zato 2008. ne izgleda dobro. Ne ako uzmem tri tjedna za ljeto. No tako bi mi dobro došlo.

I tako ko Hamlet nikako da odlučim o sudbini svojoj. Šmrc.

Oprosti, mama, odmah na početku. Nije ovo za tvoje oči, oliti ovo  čitaš na vlastitu odgovornost.

Pijana sam ko guzica. Na mene se svalio neki pritisak, za koji krivim i vrijeme i sebe što se u njemu uopće nalazim. Gledala sam Brigit Jones, zli film za sve čak i nas u stabilnoj vezi ako je dečko nedostupan, kao moj večeras. Nedostupan je jer smo produženi vikend dana rada proveli zajedno. To znači da smo petak po podne plus subotu, nedjelju, ponedjeljak i utorak proveli zajedno. Izborio se za free srijedu i eto sad za free petak. Jednostavno ima potrebu za dopustom kad je sa mnom toliko dugo. Navikla sam već. No to ne znači da nemam posljedica od tog bremena kad ga nema. Na primjer danas suočena s tv programom napila sam se (što uvijek pogorša situaciju) morala sam ukloniti mobitel i ugasiti kako mune bi slala poruke.

Ne znam gdje je problem u mojoj glavi. Znam da treba potpuno svoje vrijeme bez moji poruka i onda se ja, glupača, oblijem i imam potrebu s njim komunicirati, što jednostavno nije dopustivo i to što sama sebi branim me izluđuje. Uglavnom, nadam se da ću se uskoro onesvijestiti i probuditi u totalnom neznanju što se izdešavalo danas.
Nadam se da vam je bolje, pusa yavanna.

Prvo mi je poslala poruku u kojoj piše da joj je zlo od dotične osobe. Našla se s njegovom, sad upravo postalom, bivšom i nakon što joj je ona ispričala što je napravio jednostavno nije mogla vjerovati.

Ne znam kako bi se on osjećao kad bi znao za to. Znam da je on imao neku ideju kako je to trebalo ispasti. Izvlačio bi se na povjerenje koje je cura izigrala i čudio bi se što to ne shvaćamo, a sam svoj postupak bi, sigurno, probao nekako objasniti i prezentirati da kao nije važan.

Svi mi mislimo da je važan. Mislim da je to ponašanje loše i bezobzirno. Znam da svi mi imamo neke potrebe. Mnogi imaju i neke osjećaje prema starim ljubavima, ali ukoliko volimo svoje bivše nemamo neke druge, sadašnje veze. Žalosti me što mu je ta, stara bivša, za kojom sad slini, totalno bezvezna osoba i nije se činilo da su ok kad su bili zajedno. Čak se niti ne sjećam tko je koga napucao, ali to je bilo prije par godina.

Uglavnom, kad osoba vjeruje u nekoga kome ne bi trebalo vjerovati ispada naivac i sama kriva za svoje jade, iako to nije istina. Vjerovati nekome znači dati dio sebe kako bi se toj krnjoj osobi pomoglo da postane bolja osoba. To što je netko dao nekome priliku to nije nikakva garancija da će osoba kojoj je prilika dana iskoristiti taj poticaj, to je samo šansa, koja je u ovom slučaju propuštena.

Što da kažem, nisam iznenađena i u jednu me ruku to plaši, ali istovremeno vidim da sam zaštićena, jer više ne vjerujem slijepo u ljude. Tražim da se iskažu i tek tada dajem neku šansu. Prvo oni moraju dati sebi šansu.

Rečenica: „Ja sam se zadnjih godinu dana trudio biti uzoran dečko, vodio sam ju na lijepa mjesta....“, tjera me da se zamislim i nađem neko objašnjenje, zašto on, a i njemu slični misle da je uzoran dečko onaj koji pruža financijsku zadovoljštinu, a nije bitno koliko pruža nešto drugo. Iskreno, radje bi da me ne vodi nigdje nego da me vodi svuda i radi pizdarije.