Sad je vrijeme kada vrijeme vreti. Leti u neki dobri smijer. Vesela sam, čak i kada pizdim zbog posla. Puko mi je živac. Odlučila sam, doći će do promjena, pozitivnih promjena. Posao mora zauzeti neko mjesto, važno je samo da nije prvi. Pemlada sam za to. Svi smo mi premladi za to. Moramo izabrati život. Kakav god bio, on je naš i moramo gspodariti njime. Odgovorni smo prema sebi i prema ljudima koje volimo.

Neću više ostajati na poslu (ako baš nije nužno i to amo par puta) duže od pola sata, max sat vremena. I tako dolazim ranije kojih pola sata. Maka dala otkaz ili pokrenulaštrajk. Ono što je najbolje nisam jedina koja bi rado vikala DOSTA! Svi mi imamo neku granicu. I ja sam do svoje došla. Ne mogu me plaćati dovoljno da se odreknem užitka, ipak radimo zato da bi imali a ne da bi stalno radili.

Pusa.:)

Kako me vlastiti blog spriječava da komentiram komentare, javljam se ovim putem. Umnjak je odustao od daljnje gnjavaže vlasnice već do Bratislave, pa se nadam da mu do daljnjega neće pasti na pamet rasti.

Dugo se nije nigdje išlo, više od cijele zime i sad je totalna navala događaja. Jako me to veseli. Samo da ne prestane. :)

Zub bez kojeg su mnogi dočekali kraj svojeg života. Na žalost, ili tko znam možda na sreću, imat ću šansu imati barem dva. Od toga jedan je gotovo skroz izbio, a drugi se bori za svoje mjesto već neko vrijeme i iako je uporan još nije...

Izgledam kao pretila žena, barem s jedne strane. Polako prelazi preko usana i na drugi obraz. U drugu ruku, isto me sprječava da unosim hranu u sebe, tako da ima šanse da bar nešto od linije povratim prije ljeta.
Sanjam hranu. Meso. Žvakanje i pritom ne mislim na žvakanje sebe, svog obraza. Prije neki biftek, teletinu pod pekom, bilo što.

Ali  ne, osuđena sam na čokolino i ostalo lino proizvode, a ako mi to dosadi mogu jesi fruteke i takve stvari, naravno s malom žlicom jer ne mogu usta otvoriti.

S dobre strane izgledam smiješno, pa mogu nasmijati ljude i samim dolaskom, smiješkom, pokušajem barem. Kad se smijem izgledam kao netko ko je preživio moždani udar.

I drogiram se nekim tabletama protiv boli. Poglupila sam od njih, nisam baš normalna, no dobro mi je, ne boli me baš. Smeta i to sve nešto, ali funkcioniram.

Jedva čekam da prestane. Vjerujem da nisam jedina. Bliži se trenutak kad ću postat očajna, cmoljava u kombinaciji sa živčanim, što se i obično događa kad sam gladna. Bojim se i da će ovo cukanje uha prerasti u nešto više. Ne želim ići doktoru. To znači ništa od bolovanja iako će me danas ranije pustiti doma jer me ne mogu gledati ovakvu.

Jebeš ga, čini mi se da sam mogla i bez njega. To je ZA SADA o umnjaku to.

Put. More ili planine nije bitno, samo da se maknem iz Zagreba grada, smoga i posla.

Proljeće here I come. :)