Ova je nedjelja bila prekrasna. Sunce je zagrijalo Zagreb taman za kratke rukave. Najljepše od svega je bilo to da to nisam očekivala. Poučena prošlim tjednom gdje je sunce sjalo, a i dalje je bilo poprilično hladno. Uglavnom, veselje koje me obuzelo, bilo je neopisivo. Pogled da jaglace i visibabe, šetnja u kratkim rukavima i sa sunčanim naočalama, kako bi rekli Neprocjenjivo. J

Istina je da neki ljudi trebaju više od lijepog, toplog sunčanog dana da se probude od zimske depresije. No, ja ne spadam u njih. Iako priznajem da veselje traje koliko i lijepo vrijeme i u slučaju vraćanja hladnoće ODMAH se vraća i zimska depresija i to u malo vidljivijem obliku, ali ipak.

Želim nam što više ovakvih dana.

Kako bih spriječila da priču prepričavam sto puta, iako sam opako već blizu tom broju, odlučila sam zapisati što mi se jučer dogodilo. Naime, totalno sam pod dojmom i mislim da bi većina ljudi na taku stvar reagirali slično, ipak se to dešava rijetko, uistinu rijetko.

Jučer mi je bio prvi dan na poslu nakon devet dana bolovanja (točnije pet dana bolovanja plus dva vikenda, ali dobro). Krenula sam na vrijeme i inače ne trčim na tramvaje, naročito ako ne kasnim, ali ipak, potrčala sam na tramvaj, samo par metara....

I tako uletih na zadnja vrata i stanem. Do slijedeće stanice sam tražila gdje da sjednem. Naime, počelo mi se strahovito vrtjeti u glavi. I tako primijetih onu limenu kutiju kod srednjih vrata i tamo sam se prislonila (neki je striček tamo držao torbu pa nisam mogla sjesti). Moje stanje nije bilo bolje. Dapače sve me više bacalo u mrak. Krenula je akcija – pravilno diši. Počelo mi je biti zlo i to me natjeralo da razmislim da li da izađem iz tramvaja, ali kako sam znala da ni vani nemam gdje sjesti i da je neugodnih -5, nisam izašla.

Smiješno je to da se tramvajem trebam voziti manje od 10 min iliti 4 stanice. I tako sam na svojoj stanici izteturala iz tramvaja. Vjerujem da sam izgledala nadrogirano. Onda sam jedno minutu visila na ogradi od stanice, jer ni na ovoj stanici nemaš gdje sjesti. U ovom slučaju mi je pomoglo što je toliko hladno, jer vjerujem da me to vratilo među žive. Uglavnom nakon te ograde, stvari su ipak krenule na bolje. Istina je da sam teturala do prve klupe, ali svejedno mi je išlo na bolje.

Uglavnom zaključila sam da postoji više razloga zašto ne treba trčati na tramvaje.

Kiss

Sama sam. Čini se da sam si sama kriva. Niz odluka me doveo u ovu situaciju. Nisam zadovoljna. Za sad nema načina da si pomognem, osim ovog. Pisanje o tome.

Uvijek se nadam da ako zapišem to što me muči da ću bolje razumjeti što mi je za činiti u vezi sa stanjem u kojem se nalazim, ali i da će drugi to vidjeti i razumjeti. Nikad nisam vidjela dokaze da je itko razumio što sam htjela reći, ali to nije razlog da se ne nadam poboljšanju.

Prvo bila sam bolesna. Za mene jako dugo vrijeme. Gotovo pet dana. Još se ne osjećam dovoljno da bi izašla na neku dulju cugu. Dim mi smeta, kašljem, umorna sam.

Trebala sam se naći s prijateljicom, tj. ona je trebala doći do mene, neka njena godišnjica je u pitanju. Moj je dragi jedva dočekao da imam obaveze naveče kako bi on mogao zbrisati s dečkima van bez da se osjeća krivim.

Spomenula sam mu da sam primijetila njegovu potrebu da zbriše van. Na to je on spremno rekao neka odgodim dogovor s frendicom i neka idem s njim, ali ne, nije uredu odbiti frendicu.

On je krenuo, ja sam ostala sama.

Ne bi bio problem biti sam, da zadnjih pet dana nisam većinu vremena bila sama.

On je ima ispite, obaveze. Kad bi došao doma, bio mi umoran pa bi spavao par sati. Pa bi onda gledali tv zajedno i onda bi on otišao do kompjutera, pa na spavanje. Preko nekoliko sati dnevno imala sam kao društvo jedino zeca, s kojim se nisam mogla družiti jer mi nije bilo dobro i jer me bilo strah da mu ne prenesem nešto.

Danas sam prvi put izašla van iz stana. Prvo sam morala otići do doktorice. Izlazak samo takav i drugi put jer smo otišli do dućana.

Ono što me razočaralo je da sam se veselila da bi danas mogli otići na kavu, ali su ga ujutro rano probudili da ide s dečkima obavit nešto, pa je kasnije trebao nešto napravit za tatu i na kraju je došao do mene poslije 3. Na kraju samo otišli to do dućana.

Žao mi je što nikako ne mogu dobiti te sitnice koje me vesele. K tome još i ovo vrijeme. Tmurno nebo, hladnoća, baš što mi treba da se pokrijem po glavi i poželim da nisam ovdje.

Razmišljala sam zašto većina postova ima tendenciju biti negativni. Zato što kad smo sretni imamo potrebu vrludati okolo i veseliti se. Eventualno imamo dovoljno strpljenja napisati koji red i to je to. Kad smo ovako „dobre“ volje, kao što sam ja sad, imamo potrebu izbaciti frustraciju i preokretati ju i tražiti rješenje na nju, tuđe mišljenje, potporu, naročito kad nemamo s nekim stvarnim razgovarati.

Znači danas se osjećam: debelo, tužno, ostavljeno, ružno, razočarano, živčano, nervozno, zajedljivo, teško, neshvaćeno, bezvezno.....

I to ne može sve biti samo zato jak curim.

Bdw, zna li netko gdje stara, oronula, bivša plesačica može za rekreaciju plesati suvremeni ples? Ne? Jbg, morala sam pitati.