Cijeli život sam suočena s ocem kojemu se uglavnom ne može pretjerano vjerovati.

Čak i ako zanemarim veliku grešku gdje je zaje** moju mamu, mogu se sjetiti i previše prilika gdje je zaj** i mene i moju sestru. Kremeno li od manjih razočaranja kad smo ga satima čekale jer je on kasnio do većih kad uopće nije došao. Bilo je tu još stvari koje su bile razočaravajuće, ali ove dvije su bile konstantne. Sada kada to već traje preko dvadeset godina, ne vjerujem mu nikad kad kaže čujemo se slijedeći tjedan, doći ću i sl. Znam da to ne znači ništa. To je samo kao zbogom. Vidimo se kad mu se opet javimo, ako mu paše i ako se možemo dogovoriti da ćemo se vidjeti za dan dva, sve dalje je nemoguće.

Jedna stvari koja me izluđivala je to da kad bi se konačno našli on bi bio s nekim pajdašom, kojeg često nismo niti znale i sjedili bi s njih dvojicom u nekom obližnjem bircu. Znači i kad bi ga vidjele nije baš da bi imale konstruktivan razgovor. Kako smo postajale starije razgovori su se sve više kretali u neugodnom tonu, jer je moja sestra, vječni student, morala odgovarati na pitanja o faksu, imali smo i fazu kad se stari žalio kako nema novaca, jer se kao nama mogao povjeriti. Na kraju je ostala faza kada je meni bilo dosta teko s njim komunicirati i kad me naživcirao da sam ga jednom ugrizla za nos.
Sada se vidimo eventualno za nečiji rođendan. Ne sa svačiji. Vidjeli smo se za njegov u 10 mj i nešto prije Božića. Živciraju me pokloni koje držimo na ormariću u hodniku jer se s polubratom i tatom nismo vidjele, pa ih pokloni još čekaju. Ja sam imala rođendan u međuvremenu, ali čini se da čekamo bratov koji u je u četvrtom mj, ili možda sestrin koji je u osmom, tko zna možda ipak čekamo tatin, jer smo tada uporne da mu damo poklon.

Ne volim ga vabiti da se vidimo na moj, jer mi se čini da bi mu se moglo činiti da se želimo s njim vidjeti samo da mi mora dati poklon, sestra ima isti problem za njezin rođendan.

S bratom se vidimo ponekad, pa njemu damo poklon za njegov rođendan i da se ne vidimo s tatom.

Ne želim reći da je totalno grozan otac, ali u puno toga je zajebo. Da, plašim se da i mojoj djeci ne bude tako. Radije ih ne bi imala, nego im dala ovakvo nešto. Dosta je poluproizvoda na svijetu.

A sad malo o majci. O njoj ne bih mogla reći ni upola toliko loših stvari, a k tome ona svoje loše pobija s dobrima. Za nju vrijedi ono TKO RADI GRIJEŠI. Sve se to da oprostiti bez razmišljanja.

Na s vremenom, kako se odvajamo od svoje hraniteljice, odgajateljice i roditeljice, dolazi do saznanja da se ono što smo uzimale zdravo za gotovo, sada mora uzeti s rezervom.

Iskreno prije nisam razmišljala o tome. Vjerojatno je sada red da se ona posveti sebi i totalno sam za to, no pitanje je na koji način.

S vremenom kako djeca odrastaju, dolazi do obrata, ne potpunog, ali odnos majke i djece prelazi na majka i djeca su prijatelji. Kako god se zapravo nazvao taj odnos, mora se uzeti kao normala neki pošteni odnos.

Ne možeš nekog zaje**** i ne reći oprosti. Nitko nikoga. Ako kažeš doći ću, onda dođeš ili se moraš ispričati osobi koju si zje***. Ne smije nitko i zbog ničega postati osoba u koju ljudi ne mogu imati povjerenja.

Reći nešto na što se ne može računati.

Mama se sad ljuti na mene. Rekla sam joj nešto što joj nikako ne paše. Ona je navikla da je pouzdana osoba, to je bila njena vrlima, ali sada je počela popuštati. To se dešava svima nama, ponekad, naše se potrebe promijene i postajemo skloniji da nekog ostavimo da visi. Jednostavno kad ti neke stvari ne pašu i onda u kratko vrijeme odlučiš nešto što nekome ne paše.

Ne znam kako bi ovo dobro objasnila. Uglavnom, to što majka radi zadnje vrijeme joj ne ide u dobro zalaganje. Ja sam joj ukazala na to i njoj se to ne sviđa. Ono što me ljuti je to da me podsjeća na tatu kojeg je ona kudila da se ponaša krivo. Mislim da je sve to shvatila, i onda je napravila drugu stvari po kojoj je naš tata poznat i na to nas je upozorila mama KAD JE KRIV NAPADA; LJUTI SE.

Sad, imamo mamu koja je sve manje pouzdana koju smo upozorile, sestra i ja da se tu neke stvari mijenjaju, (iskreno, nek se promjene, ali ja želim znati na čemu sam) i mamu koja ne želi to baš tako lako prihvatiti.

Argumenti s mamine strane i vi mene zajebete. Ona nije došla a rekla je da će doći. Što da vam kažem, očito da svi patimo od sindroma „tate“, no po meni to nije nikakav argument, to je prebacivanje krivnje i to ne previše uvjerljiv. A kad se sve skupi taj argument i nije bitan, jer ne pobija činjenicu da je ona zajebala, samo dodaje da nije jedina zajebala. Ti, ko da sam u osnovnoj školi. Nema prihvaćanja krivnje samo prebacivanja. Kao najveći uspjeh može se uzeti lažno prihvaćanje krivnje koji ima prizvuk uvrijeđenosti sa strane krivca. Svima je to poznati svi smo barem nekad bili u toj situacije, gdje se uvrijeđeno složiš s kritičarom iako ne misliš da je u pravu, nego se radiš patnikom i onim koji nije razumljen i samo da se riješiš problema prihvaćaš sve za što te optužuju.

Uglavnom ovo pišem u nadi da kad bude spremna da pročita u miru i razmisli da li želi da ju vidimo tako kako se predstavlja zadnje vrijeme.

Nadam se da neće shvatiti krivo. Ovdje ne piša da ju ne volimo, jer je upravo suprotno VOLIMO TE, MAMA. Imaš pravo na svoj život, kako ga god želiš urediti neka ti je sretno, jedino je fer da ako se rade neki dogovori da ih se držiš. Da ostaneš vjerna svojoj riječi, na o kako se maloj stvari radilo, jer i male su stvari bitne. Znam da i mi zajeb*** puno i da se i mi trebamo ispričati za to i ne mislim da bi nam bezuvjetno trebala praštati pizdarije, ali još uvijek smo jedni za druge odgovorni i ne bi se trebali razdvajati zato što si nismo dali vremena da se razumijemo.

Ne znam što drugo reći, osim više volimo mamu nego tatu. Samo je jedna mama.

Mališan nije prirodno narančast. Pa šta? Nisam ni ja prirodna plavuša. Dobro sad, nisam više ni plavuša, ali koja god to boja bila još uvijek je farba.

Sviđa mi se ideja da ga imamo. Uistinu. Veseli me da imamo po čemu prčkati i trošiti novce za nešto. Kakti ulaganje. I da, to je uistinu ulaganje. Ne želim nikakvu raspravu u što je to ulaganje. Možda u auto, možda u sreću, nije ni bitno, sve dok nas to čini sretnima. Kažu svaka budala ima svoje veselje.

Više nemam puno vremena na poslu. Sad su i stanke za gablec na minimali, tako da sad koristim prednost imanja kompjutora doma. Pišem doma i kasnije to lijepim na net, jer to još tu nemam. Bit će vremena i za to. Svako zlo za neko dobro.

Uglavnom naša je prinova iz 72 godine. Kada su ga radili ofarbali su ga u neku žutu boju. Tko god da ga je zadnji ili ne znam koji po redu imao želio ga je narančastoj boji. Tko zna možda je baš to bilo presudno da on kaže da, želim ga. Njegov je tata imao narančasti gs kad je ovaj bilo mali tako da mu je kao takav više srcu prirastao.

Na njemu ima još dosta posla. Tko zna koliko ako ćemo mi prčkati po njemu, ali i tako nam se nigdje ne žuri. Charlie će valjda skoro biti u voznom stanju, a i moj gesonja bi u neko dogledno vrijeme trebao biti gotov.

U ime restauracije moga, dižem kredit. Bit će mi to dizanje prvog, službenog kredita. Na cijele dvije godine i neće biti pretjerano mali. Bit ću prava. I isplati će se.