Ne volim mokro. Sada je sezona kiša. Nakon nje bez greške dolazi snijeg. Totalna katastrofa. Kako bih si olakšala opstanak, kupila sam novi VELIKI kišobran. Za kasnije trebam još buce i bit ću spremna, barem fizički. Psihički nikad nisam za to spremna.

Spavala sam 12 sat jučer. Legla sam popodne kako bih to ostvarila. Ne osjećam pretjerani napredak. Nadala sam se da ću se probuditi tokom dana, ali to se nije dogodilo.

Imam popodnevnu probu i prije toga moram do pošte. Danas ništa od pretjeranog odmora.

Nisam ni jela baš. Pojela sam buhtlu u 7 ujutro, ali kasnije nisam imala volje za hranom. Nije da se vidi po kilaži. Naime opet jedem u rivo vrijeme i to me održava na istoj težini.

Pušim čisto pristojnu količinu pljugi dnevno. Mislila sam da će mi uspjeti redukcija, ali bila je kratkog vijeka. Ne odustajem. Lako je prestati pušiti, evo ja sam prestajao 50 puta. To je rekao netko ne sjećam se tko i kada.

Sad moram ići mama je dobila napad migrene.

Baš sam se htjela požaliti kako nemam inspiracije kad me prođu ljubavni jadni, kad li ono, to nije točno. Bitno je samo da me nešto smeta. Evo, još uvijek je aktualan moj šef. Barem dok je još na toj funkciji. On je jedan nesposoban, četrdeset i neš godišnji muškarac, djevica po horoskopu, pederčina po uvjerenju. Ne poštuje nikog i ništa osim sebe. Njega ne poštuje nitko, ili barem nitko ko ga je upoznao.

Na žalost ja sam ga upoznala.

Totalno sam bez inspiracije. Cijeli sam vikend nekako potrošila, na kraju sam se osjećala kao malo dijete kojem je netko ukrao čokoladu. Bila sam užasno tužna. Nema nekog objašnjenja za to, ali šta da se radi. Danas sam se umorna probudila.

I sada mi se spava, ali imam potrebu stvarati. Planiram skočit negdje po obične majice i crtati po njima. Išla bih ranije spavati, tko zna možda mi taj plan i uspije.

Sve u svemu jedva čekam kraj radnog dijela dana. I iako kiša pada idem pješke doma, totalno sam se ukočila od sjedenja, tako da mi stajanje u tramvaju i autobusu neće dobro doći.

Nadam se da ste vi svi ok.

Pozdrav.

Cijelu noć čekam da dođem do kompjutera i izbacim ovo iz sebe.

Htjela sam pisati o važnosti količine uloženog i dobivenog.

Istinski sam neke stvari shvatila tek jučer i molim na strpljenje i ispričavam se svim inteligentnijim bićima kojima je ovo moje novo saznanje već poznato.

Sama srž problema oko neujednačenosti davanja i primanja je u tome što onaj koji daje više nego što prima, nakon nekog vremena, počinje pizditi na primatelja. To se dešava iz razloga jer davatelju treba neko vrijeme da shvati stvarno stanje a kad shvati počne očekivati da i prima koliko daje ili barem približno toliko. Nakon što svoje nezadovoljstvo povjeri onomu kojem daje, ili ti onomu od kojeg bi trebao primati, taj, naravno, negativno prima tu informaciju. Sasvim opravdano. Davatelj sam bira koliko će davati, time ne bi trebao tražiti nešto. Ako imaš potrebu davati nemaš neko pravo još i tražiti nešto za uzvrat. To time zapravo dobivaš dvije stvari koje želiš i vršiš pritisak na onog kojem daješ.

Naravno u idealnom svijetu, kakvog možeš zamisliti, ti bi, recimo, davao i dobivao nazad koliko ti to želiš, ali isto tako netko ne želi davati, želi samo primati, i tih kombinacija ima bezbroj.

Rješenje frustracija je da doziraš davanje na tu količinu koja radi ravnotežu s primanjem. Ne mislim pritom da treba brojati i konstantno mjeriti, ali trebalo bi pripaziti. Znački kad postaneš nervozan jer ti se čini da sve TI radiš i da se TI trudiš a drugi ne, to bi bio znak da se malo opustiš. Znak da sjedneš i ne radiš ništa. Trebaš se opustiti i u miru razmisliti.

Ja sam konačno sjela. Danas poslije posla idem doma i idem direktno na spavanje. Sebično ću uzeti popodne i veče za sebe.

Zašto? Zato što sam primijetila da sam nervozna, da sam ljubomorna, da sam umorna i da na uštrub odmora radim stvari koje mislim da bi trebala. Ne želim razmišljati kako promijeniti druge, trebam prilagoditi sebe.

MRZIM SVOG ŠEFA.

(Upadica jer me dotični tri puta prekinuo, a sad je i radio upalio i neka iritantna treba cvili iz njega i otima mi misao. Za one koji ne znaju, radim od 7:30 a sad je 7:20, znači van radnog vremena.)

1. Nikša (o menstruaciji): "Kako je moguće da od tako malog jajašca iscuri tako puno krvi?"

2. Tanja: "Na kojoj se poznatoj građevini u Kentučkiju...?"

3. Violeta: "Najdraži glumac mi je Marlon Brandon."

4. Lea: "Čovjek koristi samo dva posto mozga..."

Danijel: "A kol'ko posto mozga 'opće imamo?"

5. Danijel (obraća se Yameisy): "Ako sam ja zaljubljen u tebe, nek me Bog proklinje do sedmog neba, nek' me Bog usmrti do jutra."

6. Danijel: "Vidiš kako ja imam poštovanja! Zašto si došla iz mirna neba? Od svih izvora, a ona baš iz mirna neba!"

7. Violeta: "Ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni. To su ti hrvatski padeži!"

8. Zoran: "U Melbourneu živi puno Grka kad je on između Grčke i Turske."

9. Nikša: "Kako se piše nedoumica?"

10. Simon: "Pa to nisu kontinenti, Južna i Sjeverna, to je Amerika".

11. Tomislav: "Jel' se pilići okote ili izlegu?"

Ne znam da li ste skužili koliko ima nepismenih Hrvata?

Znam da oni koji su gledali Big brother sigurno jesu, naročito zbog toga što su to i komentirali na televiziji kojoj sve jako vjerujemo.

Brojke pokazuju neki postotak totalno nepismenih, ne znam koliko se uzima u obzir da postoje ogroman postotak koji  su navodno pismeni. Osobno znam nekolicinu koja završavaju fakultete, a još uvijek im je materinji jezik slaba točka.

Da se razumijemo, sebe osobno strpavam u koš s ne baš pismenim ljudima. Nisam sigurna kad su u pitanju č i ć, ije i je, a fulavam vjerojatno i  na mnogim drugim  mjestima i primjera bi se moglo tu nabrojati, ali ja sam obični sss i završila sam tek građevinsku školu i moram priznati da je mog profesora više zanimala povijest nego gramatika jezika, naime samo naglašavam da tu nešto ne valja.

Nemam vremena sad razglabati dalje, ali sigurna sam da vi možete nadodati svašta. Pozdravćek.

U petak mi ništa više nije moglo pomoći. Željela sam doći do njega a znala sam da je do pol noći zauzet reklamom. U ginu sam našla spas.

Subota je počela i nije se vidio napredak. No ipak bar sam se naspavala. Bila sam i na kavi popodne. U slobodno vrijeme sam štrikala. Opet me primilo. Ko neka baba s tim iglama i vunom... ccc, a tako sam mlada.

Uglavnom dragi je radio do 18. Bilo je za očekivati da će umrijeti na tzv tulumu kod bivših.

Uglavnom frendica i njen su bili zaduženi za vožnju. Pokupili su meni i mog i vozili smo glumeći zvijezdu vodilju sestri mog bivšeg čija nije vikendica u kojoj se tulumarilo. I tako, trebalo nam je 30 min da krenemo i gore smo bili za 15 min. Nismo se ni jednom izgubili. Ludilo.

Tulum i nije bio nešto. Previše različitih ljudi. Muzika tak tak s tim da se playlista ponavljala jer se nikom nije dalo zajebavati s laptopom i novom listom. Vidjela sam neke ljude koje nisam dugo vidjela i bilo mi je jako drago zbog toga. Čini se da je vrijeme da se pojavim na nekim mjestima.

Dragi ja smo jedno vrijeme proveli razgovarajući, užasno mi je falio ovaj tjedan koji je još bio aktualan. Javio mi je da ga neće biti niti ovaj koji sada teče. Još je samo danas tu.

Vjerojatno ću malko cviliti i ovaj tjedan, ali puno mi je lakše nego prošli. Čudno, ali nekako se osjećam voljenom. Kao da je svojom blizinom potvrdio one VOLIM TE preko poruka.

Izluđuje me što mi šef opet glasno sluša Sexy cool na radiju. Glava me boli od njega. MRZIM GA:

Sve kao neću o tome, ali ne mogu više. Moram izaći van. Moram se naplesati. Moram se ispucati. Moram se jebati ili barem voditi ljubav. Moram osjetiti nešto. Osjećam da umirem. Moram osjetiti da sam poželjna. Trebam ljubav. Ne preko sms poruke nego UŽIVO.

Trebam to. Ako to ne mogu dobiti izludjet ću.

Danas mi je nešto puklo. Ne. Lažem pucam već neko vrijeme, ali sada sam samo postala svjesna.

Terapija shopingom traje neko kratko vrijeme, uostalom nemam toliku plaću da se u potpunosti ispucam.

Tužna sam jer želim tebe, ali da bi sačuvala sebe mislim da sam te sposobna pustiti. Čekat ću sutra. Obećao si, opet, da si od sutra MOJ. Vidjet ćemo. Zadnji put kad si obećao nisi bio. Ne znam. Ne mogu tvrditi da je to tvoja krivnja. Moguće da sam za većinu ja kriva, ali kako god moram poduzeti nešto.

Plačem za ljetom, ali zapravo plačem za onim što mi ljeto pruža. Opuštenost, izlaske i čistu uživanciju. Nisam to dobila već tri godine. Pitanje je koliko to još mogu trpjeti. Uostalom ne znam zašto bi itko trebao išta trpjeti?

Sam osjećaj da se osjećam usrano mi se ne sviđa. Ne želim se tako osjećati. To je to. Tome ću stati na kraj. Rekli su mi je da red na meni. Vijek je vrijeme za uživanciju. Znam treba se prilagoditi, ali ne na uštreb sebe. Barem ne uvijek.

Želim se osjećati voljeno. Želim se osjećati dobro. Moje je kako ću to postići s tobom ili bez tebe. Vidjet ćemo. Uskoro.

Taman mi je bio gotov posao i sjeli smo popiti vino koje je ostalo s proslave rođendana jednog kolega. To je bio trenutak kad sam pukla. Shvatila sam da me alkohol oslobađa. Oslobađa onu suzdržanost koju moram imati zbog posla. Trebam trpjeti govna koja donosi posao, ali trpim i mnoga druga govna koja ne bih trebala. Zašto i bi. Ne želim da mi se život opisuje kao hrpa govana. Zašto živjeti ako ti je život hrpa govana. I tako je došla ova odluka. Idem kupiti poklon za bivšeg. Idem i sebi neku sitnicu kupiti. Zatim idem doma. Sama. Ti opet radiš. Jebi ga. Znam moraš. Svejedno me muči što i kad ne radiš izgleda da radiš.

Kao što rekoh vidjet ćemo.

Za one koji imaju život ŽELIM VAM UGODAN VIKEND.

Oni koji ga nemaju želim vam da ga nađete. I sebi to želim. Potrudite se JER VI TO ŽASLUŽUJETE.

Sve sam sredila. Prvo sam imala liječenje shopingom. Kupila sam nove ručnike, jastučnice, glinu, ljepilo, kinder jaja i sladoled. Nakon toga sam otišla sa sestrom na kavu.

Došla sam doma. Čula se s dragim. U ne lijepom tonu završismo razgovor., ali nefinitivno mi je bilo lakše. Čak sam se i osjećala bliže njemu, jer smo konačno razgovarali i barem dotakli temu koja me muči. On nije bio zadovoljan. Uvijek netko nije zadovoljan.

Poskidala sam sve slike. Uredno ih spremila. Trideset i dvije A4 stranice sa po dvije fotke na sebi poslagala sam na krevet. Počistila sam sobu. Presložila par stvari koje su već jedno vrijeme bolne točke sobe.

Zapalila sam cigaretu i sjela na fotelju.

Pitanje je bilo kako posložiti slike.

Svaku sam stranu primila u ruku i razmišljala o najdražim slikama. Odlučih, nema to smisla, treba ih posložiti temacki. To je bila mudra odluka. To i učinih.

Jako mi se sviđa rezultat.

Pogledala sam nešto big brothera i odlučila da više neću jesti poslije 18 h. I nisam.

Pranje crnog veša. Tuširanje. Skidanje šminke. Pranje kose. Lakiranje noktiju. Pranje kade. Vješanje veša. Pranje svijetlog veša. Sušenje kose. Čupanje dlaka s nogu. Pranje zubi. Spavanje. Prvi poziv. Mms. Sms. Dižem se na wc. Vješanje svijetlog veša. Spavanje drugi dio. 6:10 budilica. 6:15 budilica. 6:20 budilica. 6:25 budilica. Digla se.

Sutra moj bivši i moj drugi bivši slave zajedno rođendan i ja i moj sadašnji idemo. Jipi. Ovo je zapravo jako zabavno. Pričat ću kako je bilo.

Smirila sam se malo. Potrošila sam preko dva sata slažući nove slike za sobu. Nadam se da ću skoro krenuti kući jer nemam energije za rad. Spava mi se i to je ono što planiram radit danas, nakon što se poigram sa sobom i polijepim nove slike i nakon kupanja.
Obožavam čista, potpuno čista leći u krevet. Spavat ću, nadam se bez snova.

Možda se i vidimo sutra.

Ovaj ću se put osvrnuti samo na poljupce ljubavnika. Osvrnut ću se na strastvene poljupce, na nježne poljupce i na „od mene se očekuje“ poljupce.

Daklem, strastveni poljupci.

Poljupci koji me uzbude. To su poljupci koji u potpunosti mogu izbaciti predigru, poljupci koji jesu predigra. Kad ih nema, osjećam se gore neko kad nema seksa. Kad ih nema osjećam se neželjeno i neprivlačno. Ružno i odbijeno.

Nježni poljupci.

Oni koji mi pokazuju da sam voljena. Oni koji su ponekad kratki, a ponekad jako dugi, a uvijek znače isto usnama pokazano Volim te. Ponekad dođu kad smo budni, a ponekad kad spavamo. Slijete na razna mjesta od tjemena do malog nožnog prsta, ovisno koji je dio bliži ustima koja vole.

„od mene se očekuje“ poljupci.

Najgora vrsta laži. Ljubim te jer se to od mene očekuje. Ljubim te bez volje, bez osjećaja. Ne znam da li na li na svijetu postoji itko ko želi takve poljupce, ili prihvaća takve poljupce svjesno. Ne želim ih makar bila sama i bila neljubljena do kraja svog života.

Želim vam svima puno strastvenih i nježnih poljubaca.

Koja sloga? Kakvi bakrači? Nema zabave u civiliziranom ponašanju. Trebamo se klati. Ko životinje. Srati jedni po drugima. Zabijati si noževe u leđa i tako pokazati ko je bolji.

Katastrofa. Kakav je to čudan plin u zraku, kakav je to tlak? Što se dešava s ljudima? Zašto?

Žensko sam. Nikad zadovoljna. Sad bih idilu, sad ne. Malo bi nježnosti, malo grubosti. Crno vino, bijelo vino. Sad bi emancipaciju, pa mi opet drugi put ne paše. Znam, teško je s nama.  Naročito sa mnom.

Želim vjetar u kosi, puno prijatelja na livadi i roštilj u rukama. Ne želim se zamarati dal sam debela, jesam li ljepša od nekog, gluplja. Želim da me boli briga. Želim uživati. Kada je moj red?

Divan pocetak dana. Jedna me teta na poslu nazvala leptiricem. Rekla mi je da je vesela kad me vidi da joj uljepsam dan.

Da tu je bio i jedan stricek koji je rekao kako imam lijepe kecke.

Bilo bi idealno da mi je i sef normalna osoba, ali uz sve ostale divne ljude njega cu lakse podnijeti.

Baš sam krenula pisati kad me opet sreo posao. Gotovo je cijela grupa vani i pretpostavljala sam da ću danas imati vremena pisati, ali svako me toliko nešto prekine.

Uglavnom u nestalom sam pisala o frustracijama koje osjećam svaki dan. One se uglavnom javljaju iz nesposobnosti vlasnice osjećaja da kontrolira svoju stvarnost, sadašnjost i sobom.

Naravno da sam pisala i o dragom koji ponekad svojim dječje sebičnom ponašanju ne olakšava stvari. Naravno da sam naglasila i da je to kako se ja postavljam prema njemu i kako reagiram na njegovo ponašanje ne dovodi pizdarije kraju. Naprotiv, ponekad je to samo nadolijevanje ulja na vatru. Ponekad se oboje ponašamo kao djeca. Pobunila sam se na njegovo sažalijevanje zbog situacije u kojoj se nalazi.

Iako sam se opet kasnije složila da je totalno grozan osjećaj kad znaš da ostaješ bez svog vremena, osjećaj sličan utapanju dok čekaš da voda u potpunosti ispuni prostor u kojem si zarobljen. Zatim slijedi bol i nakon toga si mrtav i ne osjećaš bol, ali tu je utapanje bolje od života. Tu kad se utopiš povremeno se vratiš u bolnu stvarnost i često te podsjećaju da zapravo smrt i nije toliko grozna. Zatrpavaju te poslom tako da ostaješ prekovremeno, šef te zajebava i ponaša se kao da su svi oko njega kreteni, a ti i mnogi oko tebe znaju da je on zapravo koza koja ne zna šta se dešava oko njega.

Nakon što prihvatiš takav život i kad te takve stvari prestanu živcirati ti si službeno mrtav i ja pošto me još naživciraju u roku od sekunde, znam da sam živa i ponekad mi je čak i drago zbog toga.

Znam da mu je teško bez auta, jer ipak život je s njim toliko lakši, čovjek je toliko slobodniji, iako zapravo i nije. On je navikao na tu slobodu. Lako se naviknuti na to. Ja već dugo živim u logoru, ali i mene ponekad puste van i osjetila sam krila i znam o čemu pričam. Razumijem da mu je teško, ali radije bi da ne cvili toliko, jer ipak, ma znam ima prava, ali to je kao da neka mršavica priča debeloj kako mora smršaviti 2 kg i da se mora odreći kile čokolade u 4 ujutro kako bi to postigla, dok je debela na vodi i voću i smije jesti do 17 h jer će inače dobiti 20 kg. Jel me itko razumije. Smije reći ali nije baš fer od njega.

U tom mu slučaju imam potrebu reći kako je meni teško, ali zapravo ne da bi mi bilo lakše nego samo zato da mu pokažem da baš i nema smisla to govoriti meni. Ali i ne, mislim tako volim kad ga mogu utješiti, ili barem poslušati kad ima neki problem, ali ne kad dođem s posla nakon osam devet sati, nakon što su me izjebali svi koji su stigli, kad me noge bole, kad ne vidim televizor od previše gledanja u kompjutor, kad bi mi pasalo da mi netko servira ručak, a ne kad znam da moram oprati veš, skuhati ručak, pospremiti stan kako bi uopće mogla funkcionirati jer mi se ne sjedi po punim pepeljarama i sl.

Znam, bilo bi mi lakše kad bi mi barem sestra pomogla oko stana jer i ona ne radi, ima nekog vremena kojeg može uložiti, kad baš novce ne ulaže.

Ponekad mi se čini da ulažem previše. Ljuti me kad sve pospremim prije spavanja i ujutro me dočeka nered, jer s obzirom na vrijeme buđenja ne idem zadnja spavati. Ne znam. Postajem umorna. Kao i moj dragi ja ne volim zimu i umara me. Naročito kad sam obučena za Sibir da se ne prehladim i onda pješačim po gradu. Kao prvo postane mi vruće, naročito u shoping centru ili kad se požurim vani, uglavnom teška sam si. Nosim extra 10 kg na sebi i fakat mi nije lako.

Patim od pomanjkanja D vitamina. Što da vam kažem? Nisam zadovoljna ljetom već tri godine. Koliko i radim. Iako niti prijašnjih tri godine nisu bile zadovoljavajuće, ali kriterij se spušta. Nisam nakupila svu potrebnu energiju spavajući na dasci, na suncu.

Nisam izbacila nakupljenu negativnu energiju u lokalnom disco klubu, a tako ni u Zagrebu iako sam imala svu najbolju namjeru. Tako da sad kad je došlo meni najomraženije doba godine, a i najduže jer je ukralo malo i od jeseni a uzet će i od proljeća, ne znam kako ću preživjeti.

On je depresivan, ja sam depresivna i jedno drugo vučemo k dnu. Znam da ću imati napadaje energije, znam da ću zgibat van, znam da ću izvući nešto od sebe, znam da ću trebati povoljne uvjete, nadam se da ću ih imati.

Uglavnom pogodila sam temu iako sam ju proširila na zimu, ali nadam se da će me ovo zadovoljiti. Da ću se smiriti. Da ću se opustiti. Nadam se da neću biti kao moja mama. Ona je totalno ovisna o čistoći. Želim naučiti drugo iako ne želim da me tjeraju na to.

Pozdrav. Ovo čuvam u Word file-u. Pa fuck you bad luck koji si mi pojeo prošlog.

Blizi se vrijeme shopinga, poklona, pretilosti, alkoholizma pod isprikom hladnog vremena - vrijeme kuhanog vina, kuhanog ruma (groga), kuhane rakije, kolaca, debelih vesti, debelih carapa i debelih ljudi. Jedino sto se stanjuje je nas tekuci racun. Vrijeme depresije. Manjak D vitamina na gotove sve ljude ostavlja trag. Meni je posebno tesko zimi jer sam svaku zimu godinu dana starije i uvijek me opterecuje tulum za rodjendan. Da ne spominjem odlazak na Novogodisnji party koji nikad nije siguran. Od moje sedamnaeste godine nikad nista sto sam isplanirala za Novu godinu nije ispalo kako je trebalo. U jednom slucaju bili smo tamo gdje smo planirali, ali je bilo sugavo ili je znalo biti super, ali na totalno neocekivanom partyju jer je onaj planirani propao na Staru godinu u 9 navecer. Hm... Pitam se kakva ce biti ove godine. Da li ce  biti sugava ko prosle?..

Znas da to je bilo lose na Novu godinu kad ti treba par minuta ili sati da se uopce sjetis gdje si bio. Kad je bilo toliko lose da ti se izbrisalo iz pamcenja. Eto to se meni dogadja sa proslom godinom. Treba mi neko vrijeme da se sjetim, a kad se sjetim pitam se zasto sam se uopce trudila sjetiti se toga? Fakat nije bilo zabavno. Nije bilo nicega. Cak sem i snimila docek. Ono odbojavanje, ali sjecam se da mi nije bilo do toga da ikom ista cestitam. Dan se (cijeli) cinio obicniji od kakvog obicnog dana tako da kad smo odbrojali od 10 do 0 nisam imala potrebu ikom ista cestitati. Sta sam trebala cestitati? To sto znamo brojati. Eto.

Bojim se da cu i ove godine tako zavriti. Gotovo kao party breaker. Jbg. Mozda i ne bi bila toliko negativna da svi oko mene nisu toliko euforicni zbog niceg, time ja postajem totalno lose volje. KKK? Ne bih imala nista protiv napraviti anti New Year's party.

Uglavnom, bit cu spremna za jedan harakiri kad Argonaut i njegov alter ego padne u depresiju.

Moj dragi sef me dovodi do ludila. Taj njegov radio. To njegovo ludanje nogom u pod u nekom ritmu, cijeli dan. Katastrofa za moje zivce.

Radio stanica nije narihtana kako treba. Susti. Jos je preglasna, tako da mene poprilicno smeta iako ne sjedimo u istoj sobi.
Problem je u tome da je nju fora kad drzimo vrata otvorena. I to ne ona prema hodniku, vec ona koja postoje izmedju nasih soba. Kao sto rekoh katastrofa za moje zivce.

I to pocinje rano ujutro dok vecini ne pada napamet otvoriti oci. To krece u 7 i par minuta. To je trenutak kad moji zivci pocinju pucati.

Jednom me je bolila glava i zamolila sam da zatvorim vrata, jer me muzika smeta i dekoncentrira i imala sam osjecaj da cu mu nesto baciti u glavu. Naravno da sam smjela zatvoriti vrata, ali sam zbog toga slusala kako sam mu zatvorila vrata, kako me boljela glava i kako me smetala muzika jos nekoliko dana. Nekoliko me dana ispitivao po par puta dnevno da li mi opet smeta, jel treba zatvoriti vrata, ali ne zabrinuto, ne ozbiljno, vec kao neki pubertetlija kojeg je zenska odbila na plesu, a on je bio uvjeren da je jedino sto svim zenama treba i ona mu je sad jako povrijedila ego odbijanjem, tako mi se obracao. On je totalni kreten. Zelim da dobije otkaz. Da nestane. Da ne bude blizu mene.

Jos kad imamo guzvu. Kad on i ne zna sto se radi. Kad mi je direktor nad glavom. Kad kasnimo. Ti se, dragi moj cudis sto sam luda. Hmm. Mozda ti barem nesto bude jasno nakon ovog mog izlaganja.