Svjesna da postoji izreka PAZI ŠTO ŽELIŠ OGLO BI TI SE OSTVARITI ne umanjuje moju želju da želim stvari za koje nisam provjerila da li su za mene dobre.

Želim i nije se ostvarilo. Ostajem. Ostajem još neko duže vrijeme.

Postaje nebitno da li će se ostvariti. Nisam od onih koji su strašljivi. Tako da duže vrijeme za mene zapravo i ne postoji. Postoji samo sadašnjosti i bliža budućnost.

Srušili su mi snove. Jedan dio mene umire. Ja ostajem sama, živa, ali sama. Neka ni prvi ni zadnji put. Uzrečicu što te ne ubije to te ojača priznajem. Znam da je istinita.
Vrijeme lijeći sve i ne čini mi se da je istinita izjava. Mnogo toga se dogodilo i već je za neke stvari puno vremena prošlo, ali se nije izliječilo Znači da ili smrt lijeći sve ili amnezija. Uglavnom moj problem nije tako lako rješiv. JBG.

U svom tom svakodnevnom životu, okružena sam nekim kao kompromisima, šutnjama, izgubljenošću, problemima.

Najgore od svega da bih znala na čemu sam, uvijek moram čitati između redova. Imati otvorene uši za stvari koje se nađu u blizini. Moram po netu tražiti odgovore koje bi trebala dobivati kod kuće.

Posao. Živimo u Hrvatskoj. Nije lako raditi u Hrvatskoj. Sve je klimavo. Ne može drugačije. Ne treba se sekirati zbog toga. Ne znam. Treba naučiti plivati u tim vodama. Snalazim se. Ponosna sam na sebe, jer bez persena i bez cigareta (uglavnom) izguram i pojedem sve što mi serviraju.

Novce nećemo spominjati. Da živimo u Hrvatskoj. Nije to dobro. Teško je. Naročito kad si mlad. Ja radim dragi ne. Živimo samo. Imam auto. Ne prejeftin auto. Da neminovno je da nam novac zna biti uzrok nezadovoljstva, nesuglasica.

Kuća. Definitivno nesuglasice. I to najjednostavnije stvari. Tipa pepeljara s čikovima. Bacanje smeća. Sauganje. Pranje veša. Preokretanje čarapa i majica na pravu stranu. Pranje sanitarija. Što ćemo jesti? Naručiti hranu ili kuhati? Kupovina sokova. Sve je to pitanje koje se pojavljuje svakodnevno. Stvar koja svaki tren može biti uzrok urlika. Nije to baš pravi život. To je nešto što treba srediti. Biti na čistom s osnovnim svakodnevnim zaduženjima. Ne bih htjela postati prava baba, ni serijski ubojica.

Mi. E to je zanimljivo. Mi smo daleki, a istovremeno blizu. Oboje smo malko prezatvoreni. Iako čitajući neke stvari koji mi dragi piše na blogu, zanimljivo je to da je otvoreniji prema masi. Iako i nije, jer ipak masu ne treba gledati u oči. Uglavnom, što je on više crn to smo sve udaljeniji. Gomilanjem obaveza i administrativnih stvari koje mu dolaze s vremenom mi imamo više problema. Dugo nije bio, ako je ikad bio, u koštacu s problemima odrasle osobe. Posao, administracija, obaveze, režije, organizacija... Ne znam. Baš jučer sam pričala s prijateljicom koja ima 22 godine i igrom sudbine ostala je truda. Njen dragi ima 24. Mladi su, barem za današnje pojmove, za buduće roditelje. Ali dilaju se s problemima koje im nosi život.

Mislim da mi, koji smo stariji, bez djeteta trebali lake podnositi obaveze, ali čini se da čovjek nosi samo onoliko koliko dobije i ni trunku više.

U nadi da ćemo se izvući iz govana. Pozdrav.