Ne znam za vas, ali mene lupi rano proljeće pred kraj siječnja. Naravno, da se jako ražalostim kad shvatim da je još daleko. No ona kratka euforija me malo probudi iz zimskog sna. Mozak nekako počne raditi. Postajem zaljubljena. Uvijek. Svako proljeće. Ponekad u tipa s kojim jesam (najčešće u tipa s kojim jesam), ponekad shvatim da mi je veza gotova, da je vrijeme da nastavim. Uglavnom, probudim se.
Ove godine sam nekako zaljubljenija u dečka nego proteklih mjeseci. Izgleda mi ljepše. Privlačnije. Posebno mi je drag iako ga volim već dugo. Ljubav se nije promijenila, samo se moja potreba za njim pojačala. Stalno bi ga grlila ljubila. Imam osjećaj da sam privrženija.
Baš sam se zaljubila. I to u rano, proljeće, lažno proljeće.
Obožavam ovih par dana kad je sunce vani. Čak me ni hladnoća ne smeta toliko. I tako će biti do promjene vremena. Do vremena kad ću se opet dizati po noći. Tada će sve opet malko zahladiti i onda će uslijediti pravo proljeće. Totalno ludilo.
Jedva čekam.