Danas me muči neka sjeta.

Nedostaje mi čovjek kojeg nikad nisam upoznala. Nedostaje mi Karajan. Voljela bih da je još uvijek živa. Da još uvijek stvara i da se mogu nadati da ga mogu gledati dok dirigira, bilo kome, da se mogu nadati da će možda jednom dirigirati i meni. Umro je dok sam bila mala. '89. No bez obzira na to. Eto, fali mi osjećaj da je živ.

To se zove "ostaviti trag u životu".

I što, uočila sam zanimljivu stvar. Kad smo počinjali, čitala sam stvari koje pišu i bile su mi vau, nadasve zanimljive, nove i uzbudljive. Sad nakon par godina i iskustva s njim koje imam, počela sam totalno drugačije čitati njegove tekstove. Da se razumijemo njego se pisanje nije nešto promijenilo, nisam se niti ja promijenila. Ono što se promijenilo je moj pogled na njega i što je najvažnije shvaćanje problema. Kad si mlad i zaljubljen, naročito bitno sad je ova mladost, koja zahtjeva dozu opasnog da bi bilo zanimljivo. Uglavnom ta veza s relativno opasnim tipom, što depresivci uglavnom i jesu, opasni, bila je zanimljiva. To je bilo nešto novo. Neistraženo. Ipak radilo se o tri godine mlađem tipu, koji je bez kruha u rukama, tvrdio da je umjetnik, koji još k tome ima blokadu. Zajeban od strane bivše djevojke, ranjiv. Zakuhuren u čahuru svojih osjećaja koje ne može pustiti van od straha da ne bude povrijeđen.... Da se razumijemo nikad ih nije pustio van. Iako smo gotovo 4 godine proveli skupa. Nije postao drugačiji. Nisam niti ja. Ja sam jednostavno morala, radi sebe, promijeniti čovjeka s kojim jesam. Napunila sam se tolikom negativnošću, da je to jednostavno bio kraj. No, to je bilo i očekivano. Mislim stvarno, koja normalna osoba može biti ljubomorna na osobe kojima je dijagnosticirana bipolarni poremećaj, a ne njima???? Mislim shvaćam, djelomično da bi mu bilo lakše kad bi njemu dijagnosticirali nešto što bi mu objasnilo što se osjeća tako krivo, ali eto nisu, barem nisu još. I koliko god se netko trudio oko njega, njegov hipohondrični mozak se time hranio i hranio depresiju, koja mu je očito osiguravala neku pažnju i razumijevanje koje inače nije dobivao, bar ne u dovoljnoj količini.

Nisam mu znala pomoći. I ja sam ga na kraju povrijedila, koliko se može povrijediti takvu osobu. Povrijedila sam mu ego. Netko mi je postao važniji od njega. Neki „starkelja“. Istina je da sam napravila sranje. Ne, nisam krivo izabrala tipa, tog kak ti „starkelju“. Krivo sam prekinula i krivo sam počela. Naravno da mogu osmislit obranu. Depresivac sigurno bi. Bio je vičan u tome. Jako. Mogu reći da sam do kraja naše veze mislila da sam možda zaljubljena u njega, da neću moći bez njega, da mi je bad kako da ga vratim doma kad živi kod mene već toliko dugo. Ali kako god ispalo drago mi je da je ispalo. Jer sve me strah razmišljati što bi bilo da me nije netko izvukao iz toga.

Ja sam po prirodi pozitivna osoba. Eksplozivna, ponekad bijesna, ali uglavnom pozitivna. Obožavam se smijati, ponašati kao dijete svako toliko, jer me veseli osjećati se svako toliko blentavo i jednostavno bezrazložno sretno. I znate šta? Sad se opet tako osjećam. Ustajem se odlazim na posao, ponekad se smijem, ponekad se ljutim. Ne volim se dizati ujutro, ali na kraju dana ipak nađem načina da postanem vesela. U one najgore dane, kad je vani ružno, kad imam pms i kad se osjećam debelo, barem doma kad se zaglimo, ja se smijem. Osjećam jednu smirenost i sreću što je on tu. Moj „starkelja“.

Dok je depresivac još na svojem terenu. Grize. Mrzi. Ne osjeća ništa lijepo. Jedino mi je drago da mene više ne uvlači u to.

Moja je mama konačno bez straha. Pitam se jednom kada ću imati djecu. Kad mi se kćer zaljubi u depresivnog umjetnika, kako ju izvući iz toga? Nadam se da neće biti na mene što se toga tiče.

Ljudi, veselite se. Nema boljeg lijeka od toga.

O da, došao je i taj dan. Mislim nije još, ali je opako blizu.

Sve je to krasno, lijepo i uzbudljivo. ALi skupiti sve potvrde i ino za taj događaj, sve je prepuno zamki i prepreka.

Bit će super kad uspijem doći do tog dana. I bilo bi dobro da se ne sekiram preveć sa sitnicama i treba igorirati sve prepreke. Bilo bi lijepo da mi barem posao ne oduzima više od pola dana.

Neka, bar je dobar koncert u blizini. Kako obožavam taj Verdi requiem. Bit će sve dobro. Čak je i proljeće došlo. :)

Živjela pozitiva. Živjele mladenke. Živjela ljubav.

Čekala sam evo gotovo tri dana. Tri dana koja su mi pomogla da se malo odmaknem od onog prvo osjećaja. Zašto? Zato što mi je bilo čudno na ovom godišnjem. Mislim da mogu reći da sam ove godine prvi put bila na godišnjem s odraslom osobom. To ima svoje prednosti i mane, kao i sve. Nisam ljubitelj promjena, pa si moram dati neko vrijeme za probavu novih stvari. Evo, tri dana od kraja godišnjem i mislim da sam uspjela, barem djelomično u toj nakani. Sad kako mi je bilo na moru, kao nekad, kao u zadaćnici. :)

Kako sam provela ljeto

Godišnji mi je počeo u petak popodne. Krenuli smo direktno s posla. Bilo je uzbudljivo opet ići na neko novo mjesto. Pitanja koja ti se motaju po glavi... Kako je tamo? Kako tamo funkcioniraju stvari? Koga ću sve upoznati i kako će to proći?

Stigli smo već po noći. Mrak je sakrio okoliš. Morala sam čekati jutro da vidim kako izgledaju Banjole. :)

Stara kuća, sunce, jutarnja kava i shoping. Kupovina prvih razglednica. Sve je bilo lijepo. Kako i treba biti. Taj sam vikend upoznala i strica i tetu i ujnu i tetka i nečake i bratića i sve moguće, sve je više manje dobro prošlo. Na žalost zbog posla, morali smo se vratiti u ponedjeljak navečer u Zagreb. U petak smo opet putovali. Kao i prvi put, samo sam ovaj put znala kamo idem. Još jedna roštiljada. Kupanje na rtu, u Indijama i sve 5. U ponedjeljak opet put, ali ovaj put na Lošinj. Tamo nije bilo iznenađenja. Znala sam kamo idem. Super je to otok. Ne bi nitko povjerovao da se nalazi na sjeveru jadrana. Sve je zeleno, uvale su prekrasne, more čisto i dosta toplo. Pravi mali raj.

Bio je to i aktivni odmor, čak sam četiri puta igrala tenis. Dragi je igrao i dva turnira i jedan osvojio.

Bilo je, istina i malo komplikacija zbog nekih ljudi, ne bih to sad spominjala, nije to nešto čega se treba sjećati. Bilo je i posla i to treba zaboraviti.

Uglavnom, bilo je lijepo biti na godišnjem. Grliti se i ljubiti kad ti padne na pamet. Hodati oskudno odjeven. Kupati se. Ne buditi se ujutro. Piti ako ti se pije. J nije trebalo voziti doma, sve je blizu, osim ako ne želiš da ti bude blizu. Ma, sve je ljepše na godišnjem. Šteta je samo što tako kratko traje.

Uistinu osjećam promjenu. Drugačija sam. Pitam se da li to zato što smo s godinama zreliji. Jeli to odrastanje? Hmm, ako je odrasla sam a da nisam niti primijetila. Da se razumijemo, ne žalim se, uopće mi nije žao, samo me iznenadilo. Zdravije je ovako. No, vidjet ćemo. Možda je to samo neka faza.

Uglavnom, krenuli smo na more. Još prošli petak, ali morali smo se vratiti na posao u utorak. Onda se to produžilo na srijedu, pa na četvrtak i konačno na danas, petak. Trebali smo krenuti u 13.15, ali nekako nismo. Već je 16.15 i još smo na poslu. Ja začudo nisam bijesna. Da se razumijemo, nije mu drago što nisam na moru i svaka minuta mi znači, ali jednostavno ne pizdim zbog zle sudbine. Istina je da pušim više jer mi živci malo rade, ali ne strašno. Možda i neću imati čir na želucu do tridesete.

Još se nadam dobrom provodu. Ona prva tri dana bila su poprilično dobra. Iznenađujuće dobra. Nećete vjerovati, ali slažem se s njegovom mamom, a i gotovo s cijelom familijom. Naravno postoje izuzeci, ali ta se teta sa svima kolje, pa ne mogu biti iznimka. No, sve u svemu iako se godišnji prekinuo na četiri dana, nije loše krenuo. Nadamo se još boljem danima i da više neću prekidati dopust.

Igrom slučaja naletila sam na neke stare stvari.

U ladici radnog stola, par listova papira s mislima iz sada dosta davne 2006. godine. Također ljeto, kao i sada. Razlika, osim u godinama, vidi se i u tonu pisanja. Nekakva kombinacija ljutnje i tuge. Tražila sam pažnju, tražila sam komunikaciju, tražila sam njega. On se davao svima. Travi, prijateljima, igrama, ja sam ga dobivala na kapaljku.

Jedan citat iz 17.08.2006.: "Zadnje sam vrijeme sve ljuća na tebe. Znam, pitaš se zašto. U svoji si očima ti ipak savršenstvo. Da pretjerujem, ali ipak znam da se pitaš zašto se ljutim na tebe, kad ti ništa loše nisi napravio. E, pa razlog je da se osjećam zanemareno. Uistinu, zanemareno. Imam osjećaj da svu svoju energiju poklanjaš drugima i da k meni dođeš povremeno izmoreno samo zato što misliš da si samim svojim dolaskom obavio sve što se od tebe očekuje. To nije tako. Iskreno, ne bih imala ništa protiv tvojih druženja s drugima i bez mene, kad bih znala da si i sa mnom neko vrijeme. To je tako jednostavno. Ne mogu reći da mi ništa ne znači s tobom ležati pred televizijom i kasnije otići spavati, ali ti mogu reći da, ako samo to radimo zajedno, to nije dovoljno. Bilo bi mi draže kad bi popili kavu i razgovarali sat, sat i pol vremena, nego ako gledamo TV 6 sati i ne komuniciramo. Nije mi na kraju pameti od tebe zahtjevati da se ne družiš s ljudima, lai definitivno zahtjevam da nađeš vremena za mene.  Ukoliko to ne možeš, mi nemamo što raditi zajedno. Nije li to jednostavan zaključak?"

Zanimljivo je da sam već tada došla do zaključka. Istina je da sam pustila da se proba popraviti situacija i to ne jedanput, ali očito nije imalo učinka.

Nisi me volio, nikad, samo ja nisam u to htjela vjerovati. Nisi ti kriv. Očito je da sam i sama to shvatila, ali nisam ništa poduzela. Nisi ti loš tip, samo nisi bio za mene. Ja sam ispala na kraju loša, ali smo barem završili nešto što je bilo krivo. Iako, priznajem da sam te voljela. To ponekad nije dovoljno.

Nadam se da se nećeš zauvijek ljutiti na mene. Ja se ne ljutim na tebe iako nisi bio baš anđeo. :)

Sad se opet spremem na more. Veselim se ljetu kao i inače. Osjećam se pozitivno i ne dam da me male stvari izbacuju iz takta. Sada mi je to i lakše. Osjećam potpunu potporu i ljubav. Nikad ništa neće biti savršeno, ali u svojoj nesavršenosti život je savršen.

Nadam se da ćeš naći svoju ljubav. Nadam se da će to biti brzo. Želim ti sve najbolje. Želim da si i sam želiš sve najbolje i da se počneš boriti. I želim ti da pobijediš sve demone. Ne znam da li ćeš vidjeti ovo, znam da ako ćeš htjeti da budeš i to je tvoj izbor.

Uglavnom, pozdrav i želim ti ugodno ljeto, jesen, zimu i proljeće, te sve naredne godine koje te išćekuju.

:*

U užasu snijega i leda, preniskih temperatura i uspavanosti koja traje cijeli dan, tragam za malim dobrim stvarima kako bih preživjela zimu.

Magla. Ružno. Ja uistinu ne volim zimu.

Sanjam o toplim krajevima. Ne mogu se odlučiti gdje bih najradije živjela. Portugal, Argentina, Grčka, Kuba.... Ne znam, koja bi mi klima pasala. Zapravo me hvata blaga depresija. Zbog zime i  zbog skorog rođendana. Zapravo sam dosta depresivna s malim izletima u euforiju. Bipolarni poremećaj. Danas svi malo patimo od tog poremećaja. Nikad se ne bi usudila otići psihijatru, čisto ih straha što bi sve moga reći.

Voljela bih imati jednu vreću u koju bih mogla trpati sve negativne. Voljela bih da ih tako lako mogu ukloniti iz svoje glave.

 Iako nisam fer, ja dosta lako izbacujem negativne misli, samo što mi se često vraćaju. Očito mi nije lako riješiti ih se za stvarno, već to radim polovično i zato neučinkovito.

Teško mi se koncentrirati na posao. Svaki put nakon godišnjeg teško krećem s akcijom. Naročito ako nije nešto hitno brzo i problematično. Valjda mi je potreban adrenalin da se aktiviram.

Kako su objavli da nam je ukraden Bozic nesto se pokrenulo u meni. Oducila sam da prvi put od kad sam bila dijete, prigrlim Bozic i slavim ga sto je moguce vise.

U dugovima smo, tj. sam, ali zato masta radi vise nego sto je dovoljno da se snadjem i uredim kako treba.
Sto?! Malo smo krali po sumi i vec sad, prije 1.12. imam grane nekog zelenogoricnog drva koje glumi bor. Već dva tjedna izradjujem poklone, jer ih necemo moci kupiti ove godine.Izrada poklona oduzima more vremena, ali vrijedi puno vise od kupljenog, onako ovlas nekog poklona dva dana prije Bozica.

Kod izrade poklona, moramo uracunati svoju sposobnost da isti uspijemo izraditi. Zatim treba izmisliti nesto sto ne kosta vise da ga izradimo nego da isti kupimo. I kao najvaznije treba smisliti nesto sto ce se osobi kojoj radimo poklon i svidjeti.

Naporno je to ako uzmemo u obzir da se na posao (koji donosi ono malo novaca koje trosimo na hranu i rezije) trosi jos nekih 9-10 ili vise sati. Ali sve to ima neke cari.

Ako takvi uspijemo prirediti ugodan Bozic, onda si fakat nesto postigao.

Uglavnog trudim se. I cestitke cu izraiti. Treba razmisliti kako mozemo lijepo, mastovito i jeftino zamotati te poklone. Ljudi tako rado zaboravljaju da je omot ono sto prvo vidmo kod poklona i da on ostavlja neki zamjetni dojam o osobi koja nam isti poklanja. Ja volim ostaviti dojam da nisam seljak koji nikad nije ni vidio lijepo zamotan poklon a kamo li ne dobio i dao isti.

U strahu sto nam buducnost donosi treba naci veselje u malim stvarima. Zapravo moramo naci veselje u malim stvarima. Zivot se sastoji od miliona malih stvari. Na nama je da se potrudimo i da skupljamo srecu. Ona rijetko pada u krilo promatracima. Samo luzeri cekaju da se netko drugi pobrine za njihovu srecu.

Svjesna da postoji izreka PAZI ŠTO ŽELIŠ OGLO BI TI SE OSTVARITI ne umanjuje moju želju da želim stvari za koje nisam provjerila da li su za mene dobre.

Želim i nije se ostvarilo. Ostajem. Ostajem još neko duže vrijeme.

Postaje nebitno da li će se ostvariti. Nisam od onih koji su strašljivi. Tako da duže vrijeme za mene zapravo i ne postoji. Postoji samo sadašnjosti i bliža budućnost.

Srušili su mi snove. Jedan dio mene umire. Ja ostajem sama, živa, ali sama. Neka ni prvi ni zadnji put. Uzrečicu što te ne ubije to te ojača priznajem. Znam da je istinita.
Vrijeme lijeći sve i ne čini mi se da je istinita izjava. Mnogo toga se dogodilo i već je za neke stvari puno vremena prošlo, ali se nije izliječilo Znači da ili smrt lijeći sve ili amnezija. Uglavnom moj problem nije tako lako rješiv. JBG.

U svom tom svakodnevnom životu, okružena sam nekim kao kompromisima, šutnjama, izgubljenošću, problemima.

Najgore od svega da bih znala na čemu sam, uvijek moram čitati između redova. Imati otvorene uši za stvari koje se nađu u blizini. Moram po netu tražiti odgovore koje bi trebala dobivati kod kuće.

Posao. Živimo u Hrvatskoj. Nije lako raditi u Hrvatskoj. Sve je klimavo. Ne može drugačije. Ne treba se sekirati zbog toga. Ne znam. Treba naučiti plivati u tim vodama. Snalazim se. Ponosna sam na sebe, jer bez persena i bez cigareta (uglavnom) izguram i pojedem sve što mi serviraju.

Novce nećemo spominjati. Da živimo u Hrvatskoj. Nije to dobro. Teško je. Naročito kad si mlad. Ja radim dragi ne. Živimo samo. Imam auto. Ne prejeftin auto. Da neminovno je da nam novac zna biti uzrok nezadovoljstva, nesuglasica.

Kuća. Definitivno nesuglasice. I to najjednostavnije stvari. Tipa pepeljara s čikovima. Bacanje smeća. Sauganje. Pranje veša. Preokretanje čarapa i majica na pravu stranu. Pranje sanitarija. Što ćemo jesti? Naručiti hranu ili kuhati? Kupovina sokova. Sve je to pitanje koje se pojavljuje svakodnevno. Stvar koja svaki tren može biti uzrok urlika. Nije to baš pravi život. To je nešto što treba srediti. Biti na čistom s osnovnim svakodnevnim zaduženjima. Ne bih htjela postati prava baba, ni serijski ubojica.

Mi. E to je zanimljivo. Mi smo daleki, a istovremeno blizu. Oboje smo malko prezatvoreni. Iako čitajući neke stvari koji mi dragi piše na blogu, zanimljivo je to da je otvoreniji prema masi. Iako i nije, jer ipak masu ne treba gledati u oči. Uglavnom, što je on više crn to smo sve udaljeniji. Gomilanjem obaveza i administrativnih stvari koje mu dolaze s vremenom mi imamo više problema. Dugo nije bio, ako je ikad bio, u koštacu s problemima odrasle osobe. Posao, administracija, obaveze, režije, organizacija... Ne znam. Baš jučer sam pričala s prijateljicom koja ima 22 godine i igrom sudbine ostala je truda. Njen dragi ima 24. Mladi su, barem za današnje pojmove, za buduće roditelje. Ali dilaju se s problemima koje im nosi život.

Mislim da mi, koji smo stariji, bez djeteta trebali lake podnositi obaveze, ali čini se da čovjek nosi samo onoliko koliko dobije i ni trunku više.

U nadi da ćemo se izvući iz govana. Pozdrav.