U užasu snijega i leda, preniskih temperatura i uspavanosti koja traje cijeli dan, tragam za malim dobrim stvarima kako bih preživjela zimu.

Magla. Ružno. Ja uistinu ne volim zimu.

Sanjam o toplim krajevima. Ne mogu se odlučiti gdje bih najradije živjela. Portugal, Argentina, Grčka, Kuba.... Ne znam, koja bi mi klima pasala. Zapravo me hvata blaga depresija. Zbog zime i  zbog skorog rođendana. Zapravo sam dosta depresivna s malim izletima u euforiju. Bipolarni poremećaj. Danas svi malo patimo od tog poremećaja. Nikad se ne bi usudila otići psihijatru, čisto ih straha što bi sve moga reći.

Voljela bih imati jednu vreću u koju bih mogla trpati sve negativne. Voljela bih da ih tako lako mogu ukloniti iz svoje glave.

 Iako nisam fer, ja dosta lako izbacujem negativne misli, samo što mi se često vraćaju. Očito mi nije lako riješiti ih se za stvarno, već to radim polovično i zato neučinkovito.

Teško mi se koncentrirati na posao. Svaki put nakon godišnjeg teško krećem s akcijom. Naročito ako nije nešto hitno brzo i problematično. Valjda mi je potreban adrenalin da se aktiviram.

Kako su objavli da nam je ukraden Bozic nesto se pokrenulo u meni. Oducila sam da prvi put od kad sam bila dijete, prigrlim Bozic i slavim ga sto je moguce vise.

U dugovima smo, tj. sam, ali zato masta radi vise nego sto je dovoljno da se snadjem i uredim kako treba.
Sto?! Malo smo krali po sumi i vec sad, prije 1.12. imam grane nekog zelenogoricnog drva koje glumi bor. Već dva tjedna izradjujem poklone, jer ih necemo moci kupiti ove godine.Izrada poklona oduzima more vremena, ali vrijedi puno vise od kupljenog, onako ovlas nekog poklona dva dana prije Bozica.

Kod izrade poklona, moramo uracunati svoju sposobnost da isti uspijemo izraditi. Zatim treba izmisliti nesto sto ne kosta vise da ga izradimo nego da isti kupimo. I kao najvaznije treba smisliti nesto sto ce se osobi kojoj radimo poklon i svidjeti.

Naporno je to ako uzmemo u obzir da se na posao (koji donosi ono malo novaca koje trosimo na hranu i rezije) trosi jos nekih 9-10 ili vise sati. Ali sve to ima neke cari.

Ako takvi uspijemo prirediti ugodan Bozic, onda si fakat nesto postigao.

Uglavnog trudim se. I cestitke cu izraiti. Treba razmisliti kako mozemo lijepo, mastovito i jeftino zamotati te poklone. Ljudi tako rado zaboravljaju da je omot ono sto prvo vidmo kod poklona i da on ostavlja neki zamjetni dojam o osobi koja nam isti poklanja. Ja volim ostaviti dojam da nisam seljak koji nikad nije ni vidio lijepo zamotan poklon a kamo li ne dobio i dao isti.

U strahu sto nam buducnost donosi treba naci veselje u malim stvarima. Zapravo moramo naci veselje u malim stvarima. Zivot se sastoji od miliona malih stvari. Na nama je da se potrudimo i da skupljamo srecu. Ona rijetko pada u krilo promatracima. Samo luzeri cekaju da se netko drugi pobrine za njihovu srecu.

Svjesna da postoji izreka PAZI ŠTO ŽELIŠ OGLO BI TI SE OSTVARITI ne umanjuje moju želju da želim stvari za koje nisam provjerila da li su za mene dobre.

Želim i nije se ostvarilo. Ostajem. Ostajem još neko duže vrijeme.

Postaje nebitno da li će se ostvariti. Nisam od onih koji su strašljivi. Tako da duže vrijeme za mene zapravo i ne postoji. Postoji samo sadašnjosti i bliža budućnost.

Srušili su mi snove. Jedan dio mene umire. Ja ostajem sama, živa, ali sama. Neka ni prvi ni zadnji put. Uzrečicu što te ne ubije to te ojača priznajem. Znam da je istinita.
Vrijeme lijeći sve i ne čini mi se da je istinita izjava. Mnogo toga se dogodilo i već je za neke stvari puno vremena prošlo, ali se nije izliječilo Znači da ili smrt lijeći sve ili amnezija. Uglavnom moj problem nije tako lako rješiv. JBG.

U svom tom svakodnevnom životu, okružena sam nekim kao kompromisima, šutnjama, izgubljenošću, problemima.

Najgore od svega da bih znala na čemu sam, uvijek moram čitati između redova. Imati otvorene uši za stvari koje se nađu u blizini. Moram po netu tražiti odgovore koje bi trebala dobivati kod kuće.

Posao. Živimo u Hrvatskoj. Nije lako raditi u Hrvatskoj. Sve je klimavo. Ne može drugačije. Ne treba se sekirati zbog toga. Ne znam. Treba naučiti plivati u tim vodama. Snalazim se. Ponosna sam na sebe, jer bez persena i bez cigareta (uglavnom) izguram i pojedem sve što mi serviraju.

Novce nećemo spominjati. Da živimo u Hrvatskoj. Nije to dobro. Teško je. Naročito kad si mlad. Ja radim dragi ne. Živimo samo. Imam auto. Ne prejeftin auto. Da neminovno je da nam novac zna biti uzrok nezadovoljstva, nesuglasica.

Kuća. Definitivno nesuglasice. I to najjednostavnije stvari. Tipa pepeljara s čikovima. Bacanje smeća. Sauganje. Pranje veša. Preokretanje čarapa i majica na pravu stranu. Pranje sanitarija. Što ćemo jesti? Naručiti hranu ili kuhati? Kupovina sokova. Sve je to pitanje koje se pojavljuje svakodnevno. Stvar koja svaki tren može biti uzrok urlika. Nije to baš pravi život. To je nešto što treba srediti. Biti na čistom s osnovnim svakodnevnim zaduženjima. Ne bih htjela postati prava baba, ni serijski ubojica.

Mi. E to je zanimljivo. Mi smo daleki, a istovremeno blizu. Oboje smo malko prezatvoreni. Iako čitajući neke stvari koji mi dragi piše na blogu, zanimljivo je to da je otvoreniji prema masi. Iako i nije, jer ipak masu ne treba gledati u oči. Uglavnom, što je on više crn to smo sve udaljeniji. Gomilanjem obaveza i administrativnih stvari koje mu dolaze s vremenom mi imamo više problema. Dugo nije bio, ako je ikad bio, u koštacu s problemima odrasle osobe. Posao, administracija, obaveze, režije, organizacija... Ne znam. Baš jučer sam pričala s prijateljicom koja ima 22 godine i igrom sudbine ostala je truda. Njen dragi ima 24. Mladi su, barem za današnje pojmove, za buduće roditelje. Ali dilaju se s problemima koje im nosi život.

Mislim da mi, koji smo stariji, bez djeteta trebali lake podnositi obaveze, ali čini se da čovjek nosi samo onoliko koliko dobije i ni trunku više.

U nadi da ćemo se izvući iz govana. Pozdrav.

Tužan završetak jedne subote. Dopustili smo da jedna maca ugine. Pustili smo ju da ugine sama. Moguće da smo mi krivi, točnije moguće je da ju je pes koji je s nama došao doveo do toga. Uglavnom mi nismo ništa napravili. MI veliki ljubitelji životinja nismo ama baš ništa učinili da joj olakšamo. Vlasnik moguće krivog psa ju je odnio iza ugla da ju ne vidimo i to je to.

Maci je išla krv na nos, malo ali vidljivo. Navodno joj je bio i trbuh rasporen i vidjela su joj se crijeva, ali to nisam vidjela. Imala je tek par mjeseci, bila je tako mala, a mi goveda od ljudi nismo napravili ništa.

Nikad se nisam osjećala kao takvo govno, do sada nisam znala da neću pomoći. Nekad nisam bila takva. Nekad sam hranila pese lutalice svojom hranom i nije me smetalo što sam bila gladna. I sad kad sam dovoljno odrasla sam totalno zakazala. Još gore od svega svi smo zakazali.

Take love, multiply it by infinity and take it to the depths of forever.. and you still have only a glimpse of how I feel for you.

When you realise

You want to spend

The rest of your life with somebody,

You want the rest of your life

To start as soon as possible.

Da mi daju izbor, ne bih mogla odabrati kakva bih točno željela biti osoba.

Znam da bi uglavnom željela biti dobra, ali ne previše, jer mi se čini da se teoretski može biti predobar. Barem u današnje vrijeme. Predobri ljudi umiru ranije. Svi ih iskorištavaju i na kraju uvenu.

Ali opet, ne bih voljela da sam laktaroš. Da gazim sve koji mi se nađu na putu samo da bi meni bilo dobro. To nikad ne bih bila.

Sredina koja jesam je također grozna.  Ja sam aždaja.

Ne želim biti oštrokonđa. U to sam sigurna, ali ne mogu si pomoći. Jednostavno mi je prirodno da branim sebe ili moje ukoliko se radi o nekoj nepravdi. To dovodi i do full negativne strane da plašim ljude oko sebe, ili ih samo odbijam. Preglasna sam. Borim se. Kad me povrijede pokušavam to shvatiti i želim da oni to shvate, ali to ne radim na pravi način. Ponekad sam invalidna. Naročito s onima koji su mi najbliži. Ti me puno lakše dovedu do ruba (tako je sa svima, ali kod mene je to normalna situacija, problemi još od mladosti). Fakat sam invalidna. Ogrubila sam od svega. A opet ne dovoljno da me više ništa ne boli. Imam osjećaj da sam negativno drugačija od većine, barem ove koja me okružuje. Primjedbe da se previše smijem, kako se smijem, zašto se ne smijem više, zašto sve radim na neki način a ne na neki drugi, zašto me to dira a ne bi trebalo. Ne smiješ tako reagirati, to te ne smije smetati, to je bez veze, treba opraštati svima za sve, ali meni baš i ne. Stalno nešto sa mnom ne valja. Loša sam. Treba se prilagoditi. Posebno nije dobro. Smršavi. Trudi se više, nije bitno koliko imaš snage, spavanja, ne jedi toliko, sise su salo, loša si, trudi se pa ćemo ti priznati da si to što jesi, glupa si, prevesela si, preživa si. Tako da se cijeli život učim kako da budem drugačija. Zadnje vrijeme mi se čini da ću dobit čir na želucu zbog naprezanja da ostanem cool i kad nisam, da ne reagiram (bar na van), da bržim jezik za zubima i osmijeh na licu.

Možda mi jednostavno nije suđeno da budem mila. Možda sam buldožer i takva trebam ostati. Svaki se stroj može zamijeniti lako.

Živili.

Ništa mi se ne radi,

baš mi se ne radi,

Nekako bi da sam na moru.

Recimo, sjedim na plaži,

I ispijam sok

Da nema briga

I da smo da šum mora

čujem oko sebe.

Najveća da mi je briga

Otić' ili ne preko

Na mali otok

gdje čini se lijepo.

Ovdje je tako bijedno,

Klima mi puše u leđa

Stalno mi se spava

I nekog mi se vrijeđa.

Već sam mislila da sam prolupala, da je vrijeme za odlazak na pusti otok, no otkrila sam da nisam samo ja kriva. Postoji razumno objašnjenje za ovo kako doživljavam ove stvari koje mi se dešavaju.

Svi mi imamo granicu. Za sve što radimo ili doživljavamo. Čak niti najpozitivnije stvari ne možemo podnijeti beskonačno.

Eto što mi se dešava. Stalo ponavljam neke radnje. Uglavnom sređujem stvari koji netko drugi, uvjetno rečeno, zajebe. Npr. sitnica, netko u mojoj grupi nikad ne zatvori do kraja vrata od wc-a. Koja se nalaze na kraju hodnika i koja obavezno lupaju ako nisu zatvorena. Rezultat je da dnevno nekoliko puta odlazim tih 15-20 m do wc kako bi samo zatvorila vrata. Ništa strašno, ali čovjeka može dovesti do ludila ako se uzme u obzir da zbog jedne osobe danima, tjednima i mjesecima hoda i zatvara vrata za nekim.

Ta ista osoba, svaki put kad prolazi kod neka vrata lupa s istima. To se dnevno događa jedno 20 puta cca. Pa vi računajte koliko je to puta tjedno, mjesečno...

Koliko je teško baciti papir za brisanje ruku u koš za smeće? Nekim ljudima je očito jako teško.

Onda dođem kući. Svaki dan, barem jedanput treba vratiti laptop na mjesto. Kabl također. Oprati suđe nekoliko puta dnevno. Prati veš bar jednom tjedno. Saugati. Ići u dućan. Bacati smeće. Plaćati režije. Puniti benzin. Prati podove, kupaonicu. Pospremati krevet.

Sve se to konstantno ponavlja. Ne mogu se sjetiti niti jednog užitka koji za sobom ne nosi neko spremanje pripremu. Uzmimo samo jedan ručak. Otići u dućan po hranu. Pospremiti kuhinju. Napraviti ručak i oprati lonce. Postaviti za ručak. Zatim UŽITAK JEDENJA. Raskrčivanje od ručka. Pranje suđa. Da ne zaboravimo kad jedeš moraš i srat. Pa čišćenje kupaonice od toga.

Upala sam u razmišljanje o tom vrtlogu i dešava mi se da više ne mogu uživati jer stalno razmišljam kamo me to vodi. Naime uvijek poslije užitka dolazi posao. Grozno.

Želim da to prestane. Bilo bi mi milijun puta lakše kad ne bi trebala sve raditi sama.

Kako je divno kad ti netko servira ručak i pospremi nakon toga. Ma neću o tome ni razmišljati.

Idem raditi. Netko treba i to. Toliko o mojoj pozitivno fazi. Fakat kratko traju.

A jebeš ga, baš sam htjela pisati o svom „novom“ autu, al se osjećam predebelo da sad ne bi o tome pisala. Svaki dam sam sve deblja. Celulit te napada mahnitom brzinom. Ak se skoro ne probudim iz ove faze, probudit ću se jednog dana i kasno shvatiti da se više ne mogu dići iz kreveta. Da ne govorim kako se teško krećem. Spava mi se gotovo stalno i samo na trenutke dobijem potrebu za nekim kretanjem. Onda sjednem i čekam da me prođe.

Ajde, nije tak strašno. Ali takav mi je filling.
Prije dva tjedna sam se zadnji put kretala kad smo spašavali Trnoružicu iz jednog zamka u Glogovnici. Kao rezultat toga sam imala muskulfiber četiri dana.

Stalno se imam potrebu oblačiti u vrečaste stvari, u majice ili haljine s visokim strukom, ali na žalost takvo što se ne može naći u mom ormaru. Tako da bez ponosa i veselja, svakodnevno pokazujem svoju škembicu, guzičićicu, brdrica i pizdim totalno. A što da radim? Odem u shoping? Jea i nagrađujem svoje ponašanje. Mo'š si mislit.

Uglavnom da, imam novi auto. Za mene je novi. Kako ide priča? Komplicirano, no da vidimo da li to mogu objasniti.

Imam već dosta godine, također već nešto godina imam vozačku, no nemam para da si kupim auto. Jedan me dan mama razveselila s viješću da će oni kupiti auto, pa bi ona meni dala svoj renault europu i da li ga želim. Gle, reko svaki mi je auto dobar, a kamo li ne neki francuz. Tako je mama bila sretna i ja sam bila sretna. No, našu tadašnju sreću prekinuo je moj tata s jednom lošom i jednom savršenom viješću. Naime, on je odlučio meni za moj rođendan (koji je bdw bio par mjeseci ispred) pokloniti jednog xm-a. Mojoj sreći nije bilo kraja. I sad dolazimo da negativne strane koju spominjem, trebalo je mami i njenom I. reći „hvala, ali ne hvala.“ Bio mi je bad jer su mi izišli u susret, popravili auto da slučajno ne bi imao mane i sve nešto, ali ja nisam mogla reći ne jednom xm-u. Uglavnom dva tjedna poslije postala sam ponosni vlasnik smrečno zelenog xm- a druge sreije, 2,0 motor, kožni sicevi. Što reči nego Brm, brm. J