Ništa mi se ne radi,

baš mi se ne radi,

Nekako bi da sam na moru.

Recimo, sjedim na plaži,

I ispijam sok

Da nema briga

I da smo da šum mora

čujem oko sebe.

Najveća da mi je briga

Otić' ili ne preko

Na mali otok

gdje čini se lijepo.

Ovdje je tako bijedno,

Klima mi puše u leđa

Stalno mi se spava

I nekog mi se vrijeđa.

Već sam mislila da sam prolupala, da je vrijeme za odlazak na pusti otok, no otkrila sam da nisam samo ja kriva. Postoji razumno objašnjenje za ovo kako doživljavam ove stvari koje mi se dešavaju.

Svi mi imamo granicu. Za sve što radimo ili doživljavamo. Čak niti najpozitivnije stvari ne možemo podnijeti beskonačno.

Eto što mi se dešava. Stalo ponavljam neke radnje. Uglavnom sređujem stvari koji netko drugi, uvjetno rečeno, zajebe. Npr. sitnica, netko u mojoj grupi nikad ne zatvori do kraja vrata od wc-a. Koja se nalaze na kraju hodnika i koja obavezno lupaju ako nisu zatvorena. Rezultat je da dnevno nekoliko puta odlazim tih 15-20 m do wc kako bi samo zatvorila vrata. Ništa strašno, ali čovjeka može dovesti do ludila ako se uzme u obzir da zbog jedne osobe danima, tjednima i mjesecima hoda i zatvara vrata za nekim.

Ta ista osoba, svaki put kad prolazi kod neka vrata lupa s istima. To se dnevno događa jedno 20 puta cca. Pa vi računajte koliko je to puta tjedno, mjesečno...

Koliko je teško baciti papir za brisanje ruku u koš za smeće? Nekim ljudima je očito jako teško.

Onda dođem kući. Svaki dan, barem jedanput treba vratiti laptop na mjesto. Kabl također. Oprati suđe nekoliko puta dnevno. Prati veš bar jednom tjedno. Saugati. Ići u dućan. Bacati smeće. Plaćati režije. Puniti benzin. Prati podove, kupaonicu. Pospremati krevet.

Sve se to konstantno ponavlja. Ne mogu se sjetiti niti jednog užitka koji za sobom ne nosi neko spremanje pripremu. Uzmimo samo jedan ručak. Otići u dućan po hranu. Pospremiti kuhinju. Napraviti ručak i oprati lonce. Postaviti za ručak. Zatim UŽITAK JEDENJA. Raskrčivanje od ručka. Pranje suđa. Da ne zaboravimo kad jedeš moraš i srat. Pa čišćenje kupaonice od toga.

Upala sam u razmišljanje o tom vrtlogu i dešava mi se da više ne mogu uživati jer stalno razmišljam kamo me to vodi. Naime uvijek poslije užitka dolazi posao. Grozno.

Želim da to prestane. Bilo bi mi milijun puta lakše kad ne bi trebala sve raditi sama.

Kako je divno kad ti netko servira ručak i pospremi nakon toga. Ma neću o tome ni razmišljati.

Idem raditi. Netko treba i to. Toliko o mojoj pozitivno fazi. Fakat kratko traju.

A jebeš ga, baš sam htjela pisati o svom „novom“ autu, al se osjećam predebelo da sad ne bi o tome pisala. Svaki dam sam sve deblja. Celulit te napada mahnitom brzinom. Ak se skoro ne probudim iz ove faze, probudit ću se jednog dana i kasno shvatiti da se više ne mogu dići iz kreveta. Da ne govorim kako se teško krećem. Spava mi se gotovo stalno i samo na trenutke dobijem potrebu za nekim kretanjem. Onda sjednem i čekam da me prođe.

Ajde, nije tak strašno. Ali takav mi je filling.
Prije dva tjedna sam se zadnji put kretala kad smo spašavali Trnoružicu iz jednog zamka u Glogovnici. Kao rezultat toga sam imala muskulfiber četiri dana.

Stalno se imam potrebu oblačiti u vrečaste stvari, u majice ili haljine s visokim strukom, ali na žalost takvo što se ne može naći u mom ormaru. Tako da bez ponosa i veselja, svakodnevno pokazujem svoju škembicu, guzičićicu, brdrica i pizdim totalno. A što da radim? Odem u shoping? Jea i nagrađujem svoje ponašanje. Mo'š si mislit.

Uglavnom da, imam novi auto. Za mene je novi. Kako ide priča? Komplicirano, no da vidimo da li to mogu objasniti.

Imam već dosta godine, također već nešto godina imam vozačku, no nemam para da si kupim auto. Jedan me dan mama razveselila s viješću da će oni kupiti auto, pa bi ona meni dala svoj renault europu i da li ga želim. Gle, reko svaki mi je auto dobar, a kamo li ne neki francuz. Tako je mama bila sretna i ja sam bila sretna. No, našu tadašnju sreću prekinuo je moj tata s jednom lošom i jednom savršenom viješću. Naime, on je odlučio meni za moj rođendan (koji je bdw bio par mjeseci ispred) pokloniti jednog xm-a. Mojoj sreći nije bilo kraja. I sad dolazimo da negativne strane koju spominjem, trebalo je mami i njenom I. reći „hvala, ali ne hvala.“ Bio mi je bad jer su mi izišli u susret, popravili auto da slučajno ne bi imao mane i sve nešto, ali ja nisam mogla reći ne jednom xm-u. Uglavnom dva tjedna poslije postala sam ponosni vlasnik smrečno zelenog xm- a druge sreije, 2,0 motor, kožni sicevi. Što reči nego Brm, brm. J

Ukratko, nisam bila na probi zbora već pola godine. Malko sam si poderala tek operirane glasnice na Missi solemnis. Neinteligentno, znam, ali nije bilo druge. Ne mogu ići protiv sebe.

No, sad sam se kao oporavila i krećem na probe. Jučer, nedjelja, malo me boli grlo (tako mi i treba kad pušim-povremeno). Uzimam strepsils i ok. Klonim se cigareta i crnog vina. Večer istog dana malo kašljucam. Više iritantno nego išta drugo. Nema iskašljavanja. Praskozorje prije 5 ujutro, budi me bol u grlu. Još spavajući trpam strepsils u usta i nastavljam spavati. Ako se to može tako nazvati. Naime okrećem se i boli me grlo. Budim se svakih par minuta. I tako u 5 se ustajem i idem raditi čaj s medom. Popih čaj i padam u nesvijest do 6:15. Ustajem odlazim na posao. Nemam nikakvu namjeru govoriti. Gutanje pa čak i ne gutanje je BOL. Ne samo grla, već se spustilo niže i kreće put ka bronhijama. U užasu shvaćam da ništa od moje današnje probe. Javlja se pitanje? Alergija na probe? Peh? Neka treća sila. Uglavnom odlazim do doktorice, zlu ne trebalo, bolje doktorica nego bronhitis, no kaže doktorka da sam zdrava. Istina potroših 120 kn u apoteci na sirup, tabletice šumeće i sl.

Redovito pijem čaj. Izbjegavam prehladno i prevruće i nadam se skorom odlasku na probu, koji, čini se i neće biti tako skoro. What to do, what to asy? Fuck yea.

 Ljubav odnosi bujica tekućih računa

Nije da je tako, ali sigurna sam da se nikad neću udati, ni imat djecu pod ovakvim uvjetima. Što reći, kad se radi samo o meni ili samo o meni i njemu nije bad ako se jednom mora reći STOP štednja, nema se više para, ali da mi je dijete tu? Kako bi njemu objasnila da, jbg nema ničeg. Nema se. Nema obleke. Nema pelena. Nema i točka.

Nije da već nemam dignut kredit. Čak nemam niti lošu plaču, ali režije rastu, hrana raste, benzin da i ne spominjem. Nema tog poticaja koji mi država može dati za dijete. I zato, iako ima i drugih razloga, neću imati djecu.

Kolega daje otkaz. Kaže da više ne može ovako. Žao mi je iako mi je i drago zbog njega što odlazi. On je tu godinu dana više od mene. Žao mi je. Falit će mi. Ne želim razmišljati koliko ćemo biti u govnima kad ode. A bit ćemo jako u govnima. Zato mu je i bolje što ide. Previše toga je ovisilo o njemu. Svi ćemo mi jednom pobjeć odavde. Bar se nadam.

Jedva čekam godišnji. Nadam se da ću skinuti šlauf do tada. Ali i ako ga ne skinem jbg, ništa se neće dogoditi. Jedino ću morati kupiti poneku širu majicu i nove hlače. Samo nek počne lijepo vrijeme. Pozdrav za sada. Čeka me posao.

Nema smisla plakati nad groznom sudbinom. Ukoliko se nemaš snage boriti za bolje sutra, onda je jedino rješenje biti sretan s ovim što imaš. Naći nešto što je dobro u ovome što te ima.

Ne osjećam se dobro u svojoj koži, ali sve se to da popraviti. Dala sam si vrlo kratak rok, to je ono što mi sada treba, da nemam vremena zajebati, da to moram sada ne sutra. To je prvo što želim. Odmah poslije planiram nešto drugo. Moram uzeti konce u svoje ruke. Ne mislim pritom da držim konce od svega. Već samo od sebe.

Boli me briga za ručak, za suđe, za opran veš, za sve što radim za sebe i druge. Želim napraviti to da imam sebe pod kontrolom. Da se dovedem u ono što želim biti. Da sam zadovoljna tko sam i da prestanem razmišljati toliko o drugima. U stanju u kakvom jesam nisam sposobna udovoljiti nikome. To će se popraviti. Prvi je rok nedjelja. Ova nedjelja. Danas je utorak. Ja to mogu.

Nisam osoba koja se voli okružiti s hrpom ljudi. Volim imati par ljudi koji mi se motaju okolo. Ne želim svo svoje slobodno vrijeme darovati za druženje. Treba mi vremena za ono što meni treba. Sad bilo to kupanje u kadi, lakiranje noktiju ili uklanjanje dlačica, ili intimno vrijeme s dečkom, kino, film na dvd-u ili ispijanje kave na balkonu, moram ga imati.
Baš sam jučer razmišljala da bi sat vremena za mene koje bi dnevno potrošila na sebe značilo jako puno. K tome ne mislim da je odlazak u dućan po hranu, kuhanje i spremanje stana, ono što radim za sebe. Osjećaj da je barem nekome dovoljno stalo da se bavi sa mnom sat vremena, mogao bi donijeti dobar osjećaj, iako to planiram biti ja. Zapravo ja bi trebala sebi biti najvažnija. Ipak sam ja jedina osoba koja mene mora trpjeti od početka do kraja života, svaki dan i svaku sekundu, ako se svejedno, nakon toliko vremena provedenog zajedno još uvijek dovoljno volim da si dnevno posvećujem posebne trenutke onda je to nešto posebno. I tako mislim na druge svaki dan. O nekima mislim svaki dan, nekima se te povremeno posvećujem.

Nema smisla biti negativan. Razmišljati kako, da se nešto drugačije odigralo, je moglo biti bolje. Kako nije lijepo vrijeme, kako se nema para, kako je politika v riti. Nema smisla. To je uzalud potrošen život.

Ljudski je biti slab i popustiti očaju, ali isplati se boriti za kvalitetniji život. Boriti se protiv sebe i vlastite negativnosti.

Pozdrav u nadi da ću uspjeti u svojim namjerama.

Dragi udaram kontru tvojim negativnostima samo da znaš. Ne borim se s tobom već s tvojom tamnijom stranom.

Mora da stvarno nisam normalna. Čini se da je svima oko mene važnija lova od svega. Pretjerujem na svima, ali većini.

Nakon dugo vremena opet se osjećam glupo. Imam poprilično loše mišljenje o sebi. Nekako sam pokupila u zraku neku glupu ideju o sebi koja mi govori „glupa si“. Ne želim objašnjavati zašto. Zapravo to i nije bitno. Moguće da me samo čopavaju bedovi zbog lošeg, uistinu lošeg, vremena. Moguće da sam u pravu i da ljudi misle da sam gluplja od njih. Uistinu nije bitno. Nadam se da će me skoro proći sve to.

Trudim se raditi u što sretnijem i zanimljivijem okruženju. Uzalud vam trud svirači, sve propada....

Ova je nedjelja bila prekrasna. Sunce je zagrijalo Zagreb taman za kratke rukave. Najljepše od svega je bilo to da to nisam očekivala. Poučena prošlim tjednom gdje je sunce sjalo, a i dalje je bilo poprilično hladno. Uglavnom, veselje koje me obuzelo, bilo je neopisivo. Pogled da jaglace i visibabe, šetnja u kratkim rukavima i sa sunčanim naočalama, kako bi rekli Neprocjenjivo. J

Istina je da neki ljudi trebaju više od lijepog, toplog sunčanog dana da se probude od zimske depresije. No, ja ne spadam u njih. Iako priznajem da veselje traje koliko i lijepo vrijeme i u slučaju vraćanja hladnoće ODMAH se vraća i zimska depresija i to u malo vidljivijem obliku, ali ipak.

Želim nam što više ovakvih dana.

Kako bih spriječila da priču prepričavam sto puta, iako sam opako već blizu tom broju, odlučila sam zapisati što mi se jučer dogodilo. Naime, totalno sam pod dojmom i mislim da bi većina ljudi na taku stvar reagirali slično, ipak se to dešava rijetko, uistinu rijetko.

Jučer mi je bio prvi dan na poslu nakon devet dana bolovanja (točnije pet dana bolovanja plus dva vikenda, ali dobro). Krenula sam na vrijeme i inače ne trčim na tramvaje, naročito ako ne kasnim, ali ipak, potrčala sam na tramvaj, samo par metara....

I tako uletih na zadnja vrata i stanem. Do slijedeće stanice sam tražila gdje da sjednem. Naime, počelo mi se strahovito vrtjeti u glavi. I tako primijetih onu limenu kutiju kod srednjih vrata i tamo sam se prislonila (neki je striček tamo držao torbu pa nisam mogla sjesti). Moje stanje nije bilo bolje. Dapače sve me više bacalo u mrak. Krenula je akcija – pravilno diši. Počelo mi je biti zlo i to me natjeralo da razmislim da li da izađem iz tramvaja, ali kako sam znala da ni vani nemam gdje sjesti i da je neugodnih -5, nisam izašla.

Smiješno je to da se tramvajem trebam voziti manje od 10 min iliti 4 stanice. I tako sam na svojoj stanici izteturala iz tramvaja. Vjerujem da sam izgledala nadrogirano. Onda sam jedno minutu visila na ogradi od stanice, jer ni na ovoj stanici nemaš gdje sjesti. U ovom slučaju mi je pomoglo što je toliko hladno, jer vjerujem da me to vratilo među žive. Uglavnom nakon te ograde, stvari su ipak krenule na bolje. Istina je da sam teturala do prve klupe, ali svejedno mi je išlo na bolje.

Uglavnom zaključila sam da postoji više razloga zašto ne treba trčati na tramvaje.

Kiss

Sama sam. Čini se da sam si sama kriva. Niz odluka me doveo u ovu situaciju. Nisam zadovoljna. Za sad nema načina da si pomognem, osim ovog. Pisanje o tome.

Uvijek se nadam da ako zapišem to što me muči da ću bolje razumjeti što mi je za činiti u vezi sa stanjem u kojem se nalazim, ali i da će drugi to vidjeti i razumjeti. Nikad nisam vidjela dokaze da je itko razumio što sam htjela reći, ali to nije razlog da se ne nadam poboljšanju.

Prvo bila sam bolesna. Za mene jako dugo vrijeme. Gotovo pet dana. Još se ne osjećam dovoljno da bi izašla na neku dulju cugu. Dim mi smeta, kašljem, umorna sam.

Trebala sam se naći s prijateljicom, tj. ona je trebala doći do mene, neka njena godišnjica je u pitanju. Moj je dragi jedva dočekao da imam obaveze naveče kako bi on mogao zbrisati s dečkima van bez da se osjeća krivim.

Spomenula sam mu da sam primijetila njegovu potrebu da zbriše van. Na to je on spremno rekao neka odgodim dogovor s frendicom i neka idem s njim, ali ne, nije uredu odbiti frendicu.

On je krenuo, ja sam ostala sama.

Ne bi bio problem biti sam, da zadnjih pet dana nisam većinu vremena bila sama.

On je ima ispite, obaveze. Kad bi došao doma, bio mi umoran pa bi spavao par sati. Pa bi onda gledali tv zajedno i onda bi on otišao do kompjutera, pa na spavanje. Preko nekoliko sati dnevno imala sam kao društvo jedino zeca, s kojim se nisam mogla družiti jer mi nije bilo dobro i jer me bilo strah da mu ne prenesem nešto.

Danas sam prvi put izašla van iz stana. Prvo sam morala otići do doktorice. Izlazak samo takav i drugi put jer smo otišli do dućana.

Ono što me razočaralo je da sam se veselila da bi danas mogli otići na kavu, ali su ga ujutro rano probudili da ide s dečkima obavit nešto, pa je kasnije trebao nešto napravit za tatu i na kraju je došao do mene poslije 3. Na kraju samo otišli to do dućana.

Žao mi je što nikako ne mogu dobiti te sitnice koje me vesele. K tome još i ovo vrijeme. Tmurno nebo, hladnoća, baš što mi treba da se pokrijem po glavi i poželim da nisam ovdje.

Razmišljala sam zašto većina postova ima tendenciju biti negativni. Zato što kad smo sretni imamo potrebu vrludati okolo i veseliti se. Eventualno imamo dovoljno strpljenja napisati koji red i to je to. Kad smo ovako „dobre“ volje, kao što sam ja sad, imamo potrebu izbaciti frustraciju i preokretati ju i tražiti rješenje na nju, tuđe mišljenje, potporu, naročito kad nemamo s nekim stvarnim razgovarati.

Znači danas se osjećam: debelo, tužno, ostavljeno, ružno, razočarano, živčano, nervozno, zajedljivo, teško, neshvaćeno, bezvezno.....

I to ne može sve biti samo zato jak curim.

Bdw, zna li netko gdje stara, oronula, bivša plesačica može za rekreaciju plesati suvremeni ples? Ne? Jbg, morala sam pitati.